DANAS JE VELIKI PRAZNIK I CRNO SLOVO: Slavimo Svetog Aleksija, Čoveka Božjeg!
Telo mu je sahranjeno u kovčegu od mermera i smaragda. Glava mu se nalazi u Svetoj lavri na Peloponezu.
Inicijativa za zajedničko praznovanje najvažnijeg hrišćanskog praznika između pravoslavnih i rimokatolika otvorio je raspravu o očuvanju vekovne tradicije. Dok Carigradska patrijaršija vidi priliku za približavanje, ostale pomesne pravoslavne crkve upozoravaju na moguće narušavanje duhovnog identiteta.
U molitvenoj tišini pravoslavnog sveta, predlog vaseljenskog patrijarha Vartolomeja o zajedničkom obeležavanju Vaskrsa sa katoličkom crkvom 2025. godine podigao je velike tenzije, stavljajući na ispit tradiciju koja se vekovima revnosno čuva. Carigradska patrijaršija, u težnji ka većem ekumenskom dijalogu, time je pokrenula osetljiva pitanja i sukobe oko duboko ukorenjenih razlika između dve hrišćanske tradicije.
Carigradska patrijaršija, sa vizijom zajedničkog obeležavanja Vaskrsa s katoličkom crkvom 2025. godine, ne samo da je otvorila vrata dijaloga, već je uzburkala duboko ukorenjene razlike koje razdvajaju dve hrišćanske tradicije. Dok neki pozdravljaju ovaj potez kao korak ka pomirenju, glasovi pravoslavnih arhijereja i teologa snažno odjekuju protiv, braneći svetinju Vaskrsa kao srce pravoslavnog identiteta.
Različiti putevi od Nikeje do danas
Koreni ovih podela sežu duboko u istoriju – još od Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji 325. godine, kada je određen način izračunavanja datuma Vaskrsa. Prelazak katoličke crkve sa julijanskog na gregorijanski kalendar 1582. godine stvorio je različitost koja danas obeležava odvojeno praznovanje Vaskrsa. Pravoslavna crkva, verna julijanskom kalendaru, ne doživljava ovaj praznik samo kao dan u kalendaru, već kao temelj svoje liturgijske i teološke tradicije.
Vartolomejev predlog je više od simboličnog zalaganja za ekumenski dijalog koji bi trebalo da premosti vekovne jazove; dijalog se dešava uoči velike godišnjice Nikejskog sabora. Međutim, izazov koji stoji pred pravoslavnim svetom je kako zadržati svoje nasleđe i identitet u vremenu kada mnogi strahuju od modernizacije po cenu tradicije.
Teološke dubine razlika
Ove razlike nisu ograničene na kalendar, već odražavaju duboke teološke ponore koji razdvajaju Istok i Zapad. Jedna od najupečatljivijih je Filioque, dodatak u Simvolu vere u katoličkoj crkvi, koji tvrdi da Sveti Duh ishodi i od Oca i od Sina, što je neprihvatljivo za pravoslavnu teologiju. Ova razlika, zajedno sa pitanjem papskog primata i nepogrešivosti u katoličkoj crkvi, nastavlja da bude kamen spoticanja između dve tradicije.
Pravoslavni narod, od vernika do arhijereja, duboko oseća važnost očuvanja svih aspekata svoje liturgijske tradicije. Vaskrs, kao najsvetiji praznik u pravoslavnom kalendaru, nije samo simbol vaskrsenja Hristovog, već i vaskrsenja same duše pravoslavlja.
Podele među pravoslavnima
U Grčkoj, Rusiji i Srbiji, ovaj predlog izazvao je oštre reakcije. Grmljavina negodovanja stiže iz bogoslovskih škola, gde se ovaj predlog posmatra kao pretnja autentičnosti pravoslavlja. Vernici strahuju da bi zajedničko obeležavanje Vaskrsa moglo dovesti do postepene erozije njihovog duhovnog i kulturnog identiteta. Tradicija, koju je pravoslavna crkva vekovima revnosno čuvala, za mnoge je neraskidiva sa datumom Vaskrsa.
Dok je vaseljenski patrijarh Vartolomej poznat po svojoj ulozi u ekumenskom dijalogu, njegov predlog je od mnogih doživljen kao potencijalno odstupanje od čvrstih osnova pravoslavne tradicije. Zadatak je veliki, a put do eventualnog pomirenja posut trnjem teoloških i istorijskih neslaganja.
Budućnost jedinstva ili podele?
Predstojeće godine biće ključne za određivanje budućnosti ovog predloga. Mnogi pravoslavni teolozi i vernici postavljaju pitanje – da li je moguće dostići jedinstvo u svetu koji je toliko dugo odvojen razlikama? Da li je ovaj korak napred put ka dijalogu ili korak unazad u gubitak identiteta?
Jedno je sigurno – ovo pitanje neće biti rešeno lako, niti brzo. Dok neki vide u tome nadu za pomirenje, drugi se drže drevnih reči Svetog Jovana Damaskina: "Istina je nepokolebiva, kao što je i Bog nepokolebiv."
Dijalog je otvoren, ali pravoslavni svet ostaje podeljen. Prelomni trenuci istorije često nose sa sobom težinu vekova, a ovaj predlog nosi sa sobom pitanje – da li će pravoslavlje ostati veran čuvar svoga nasleđa ili će koračati novim putevima koji bi počeli zajedničkom proslavom Vaskrsa?
Hiljadu godina nakon Velike šizme, Carigradska patrijaršija i katolička crkva ponovo se približavaju. Mitropolit zborničko-tuzlanski u svom autorskom tekstu objašnjava kako Pashalna unija otvara pitanje budućnosti pravoslavlja, crkvene politike i uticaja Vatikana na Istok.
U besedi posle liturgije, patrijarh carigradski podsetio na izjavu svog prethodnika, patrijarha Atinagore, iz 1963. godine o približavanju Rimu, kao i na njegov istorijski susret sa papom Pavlom VI u Jerusalimu 1964. godine, koji je označio prekretnicu u međuhrišćanskom dijalogu.
Mitropolit zaporoški i melitopoljski osvetljava planove ukrajinskih vlasti koji vode ka uništenju Ukrajinske pravoslavne crkve i njenom spajanju sa Ukrajinskom grkokatoličkom crkvom, dok istovremeno otkriva širu strategiju koju predvode Papa Franja i carigradski patrijarh Vartolomej.
Inicijativa za zajedničko praznovanje Vaskrsa između pravoslavnih i rimokatolika 2025. godine izazvala je raspravu o očuvanju pravoslavne tradicije. Episkop bihaćko-petrovački prvi od srpskih arhijereja javno istupio, izražavajući zabrinutost zbog mogućih posledica ovakvog koraka.
Počelo je još 1645. godine, u jesen, kada su se preci sadašnjih Ilinčića i Đenadića doselili iz Hercegovine u Mačvu.
Ne negirajući da je bilo svetaca i proroka kojima je kroz snove Bog objavljavao svoju volju, otac Aleksandar naglašava da je to baš retko.
Posle godina nesuglasica, Antiohijska i Jerusalimska patrijaršija obnovile su punoću crkvenog jedinstva u srcu Katara, šaljući snažnu poruku nade i zajedništva pravoslavnim vernicima širom sveta.
U Jevanđelju po Jovanu piše: „Na tom mestu, gde je bio raspet, bio je vrt, a u vrtu novi grob, u kojem još niko nije bio položen“ (Jov. 19:41-42).
Primećujući teške okolnosti u kojima ljudi odrastaju, kao i ekonomsku krizu, mati Serafima dodaje da je svaki novi dan i mala uspešna borba dokaz postojanja heroja današnjice.
Svetinja podignuta na mestu stradanja, postaje simbol molitve i sabornosti – mitropolit kruševački osveštao poslednji krst, a prve liturgije uskoro će odjeknuti sa Bagdale.
Monaški starešina Kiparske pravoslavne crkve izazvao je incident na trgu grada Lamije i zbog takvog ponašanja odveden na prisilno lečenje.
Sveta tajna pokajanja oprašta grehe onima koji se iskreno kaju i ispovede ih pred sveštenikom, dok sveta tajna sveštenstva omogućava duhovnu vlast episkopima i sveštenicima da vrše druge tajne...
Mark Brnović, član Republikanske partije, od 2015. do 2023. godine je obavljao funkciju državnog tužioca američke savezne države Arizone
Hiljadu godina nakon Velike šizme, Carigradska patrijaršija i katolička crkva ponovo se približavaju. Mitropolit zborničko-tuzlanski u svom autorskom tekstu objašnjava kako Pashalna unija otvara pitanje budućnosti pravoslavlja, crkvene politike i uticaja Vatikana na Istok.
Da bi voda služila za osvećenje i očišćenje, kaže otac Srećko, onih koji je piju ili se krope njome, Crkva priziva blagodat Božiju na vodu i voda dobija silu koja služi za isceljenje duše i tela, kaže sveštenik.