PODIGNUTA JE PLOČA SA GROBA NAŠEG: Sveti Justin Ćelijski objasnio da li je smrt zaista kraj ili samo vrata koja se otvaraju pred čovekom
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Video snimak u kojem simbol Svete tajne pričešća postaje predmet ismevanja, izazvao je gnev i ogorčenje među vernicima širom sveta.
Svetinja hrišćanstva, koja vekovima čuva veru, sada je suočena sa do sada neviđenim napadom i izrugivanjem. Viralni video-snimak u kojem guvernerka Mičigena Grečen Vitmer ismeva sveto pričešće, uznemirio je hrišćanski svet i probudio ogorčenje među vernicima. U činu bez presedana, guvernerka stavlja čips u usta influenserke Liz Plank, praveći parodiju na najuzvišeniji trenutak bogosluženja - čin pričešćivanja.
Sveto pričešće za svakog vernika predstavlja trenutak susreta sa Bogom, primanje tela i krvi Hristove, u srcu liturgijskog života. To je trenutak u kojem se vera oseća, proživljava i u kojem duša nalazi utehu u milosti Božijoj. A sada, pred našim očima, taj sveti čin pretvoren je u predmet podsmeha, povređujući osećanja onih koji su svoje živote posvetili veri, svetinji i ljubavi prema Hristu.
Ovaj neprimereni postupak ne može se opravdati nikakvim političkim izgovorom. Opravdanja guvernerke Vitmer da je video imao za cilj promociju zakona deluju neuverljivo i isprazno pred veličinom povrede verskih osećanja koju je nanela. U svetu gde se sve više gubi smisao za svetost i dostojanstvo, ovakav čin samo dodatno produbljuje jaz između svetovnog i duhovnog. Koliko su samo neznanje i nepoštovanje prema veri prisutni među onima koji vode ovaj svet?
Sveto pričešće nije igra, nije sredstvo za zabavu i nije stvar koju treba koristiti za sticanje političkih poena. Ono je srž hrišćanskog života, duhovna hrana koja nas povezuje sa Bogom i večnim životom. Gledati kako neko ismeva taj obred, pa makar to bila i guvernerka jedne države, znači stajati nemoćan pred svetogrđem koje prodire duboko u srce svakog vernika.
Iako su izgovorene reči izvinjenja, ova rana ostaje. Guvernerka Mičigena ovim postupkom ne samo da je povredila katolike, koji čine značajan deo njenog biračkog tela, već je dotakla svakog vernika koji zna šta znači svetinja. Zar nije dužnost svakog vođe da poštuje one koje predstavlja? Da li je moguće da je svet izgubio osećaj za ono što je sveto i nedodirljivo?
Sveto pismo nas uči da onaj ko „vredi veran u malom, veran je i u mnogom“ (Luka 16:10). Ali kako verovati onima koji ne pokazuju ni najmanje poštovanje prema onome što je za mnoge srž postojanja? Političke igre i strategije ne mogu opravdati svetogrđe i ismevanje vere.
Vreme je da se digne glas koji neće dozvoliti da se svetinja stavlja na pijedestal podsmeha. Glas koji će braniti dostojanstvo vere, obreda i Svete tajne pričešća. I dok svet možda ide u pravcu otuđenja od Boga, vernici imaju obavezu da štite ono što je sveto, da se bore za dar Božji - veru, ljubav i svete tajne.
Jer, kako reče apostol Pavle, „Ne dajmo svetinje psima“ (Matej 7:6). Ne dozvolimo da se ono najuzvišenije gazi pod nogama neznanja i podsmeha. Ne dozvolimo da naša svetinja bude ismevana. Vreme je za buđenje vere i za čuvanje onoga što je najsvetije u srcima svakog hrišćanina.



Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u svojim Misionarskim pismima, pozivajući se na duhovno viđenje svetog Jovana Vostrskog, razotkriva strah demona od tri neizmerno moćne stvari u životu hrišćanina.
Sveštenik Goran Nuhanović otkrio je kako obična štićenica staračkog doma, pred odlazak s ovoga sveta, kroz ispovest i pričešće doživela viziju nebeske svetlosti i prizvala prisustvo svetitelja.
Mnogi turisti iz pravoslavnih zemalja žele da prime Svete tajne u Sabornoj crkvi Svetog Jovana Vladimira, ali pravila su jasna – a za neke i iznenađujuća.
Sveštenik Borislav Petrić podseća da je crkva sveti prostor u kojem se očekuje poštovanje, skromnost i dostojanstvo.
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
U hramovima širom SAD, uz vaskršnje liturgije, stotine katekumena primile su krštenje i prvi put pristupile pričešću, dok je episkop Čikaga i Srednjeg Zapada poručio da pravi put tek počinje i da se vera potvrđuje životom.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Ovi dani smatraju se vremenom najveće radosti u hrišćanstvu, jer se proslavlja pobeda života nad smrću, odnosno vaskrsenje Hristovo, pa su i sahrane tome prilagođene.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Plato zavetnog hrama na Vračaru ispunjen svećama i tišinom očekivanja – Blagodatni oganj stigao iz Svete zemlje, a ponoćnu liturgiju služi vladika toplički Petar
Blagodatni oganj prenet specijalnim letom u Beograd, vernici u molitvenoj tišini pale sveće, episkop toplički Petar služiće ponoćnu vaskršnju liturgiju u najvećem srpskom hramu.
U manastiru Draganac u Kosovskom Pomoravlju, dvojica pripadnika američkog KFOR-a iz baze Bondsteel primila su svetu tajnu krštenja u bogosluženju koje je služeno na engleskom jeziku.
Mitropolit mileševski pod svetlošću Belog Anđela govori o Vaskrsu kao sili koja ulazi u tamu ljudskog postojanja, razbija strah od smrti i poziva čoveka da postane učesnik i svedok nove, pobedonosne stvarnosti.
Od odlaska na groblje, rada i suza do ispovesti i porodičnih odluka – jereji Pravoslavne crkve otkrivaju gde prestaje tradicija, a počinju zablude koje se iz godine u godinu prenose kao pravilo.