Ko je u mogućnosti, treba porodici odmah da ponudi i novac, kao pozajmicu, dok sahrana ne prođe.
Izražavanje saučešća nikad nije lako i većini je teško da pronađe reči kojima bi izrazili saosećanje sa onima koji su nekoga izgubili, ali ljudi se nađu i u velikoj delemi da li treba nešto poneti tom prilikom porodici upokojenog i kako se ponašati da bi unesrećenima bar malo olakšali te teške trenutke.
Prilikom izjavljivanja saučešća uvek nešto treba poneti, a u pravoslavlju je običaj da se donesu kafa i neko piće, a može se doneti i kutija kolača. Smrt, ma šta da joj je prethodilo, obično je iznenadna, pa se može desiti da toga nema dovoljno u kući, a neophodno je za posluženje.
Ukoliko je kovčeg sa pokojnikom u kući, trebalo bi poneti i sveću i upaliti je, međutim, kako je ovo sve ređe, sve ređe ljudi i donose sveće.
Schutterstock
Saučešće, Ilustracija
Ko je u mogućnosti, treba porodici odmah da ponudi i novac, kao pozajmicu, dok sahrana ne prođe. Smrt, naime, ne bira vreme i često je ova vrsta pomoći neophodna .
U kući pokojnika se kratko posedi, tek toliko da se poslužite kafom i pićem, a potom se odlazi. Pravi trenutak za odlazak je onaj kad dođu novi ljudi da izjave saučešće da bi se izbegle gužve.
To se naravno ne odnosi na ljude koji porodici pomažu oko pripreme i organizacije sahrane.
Ko je bio sprečen da dođe pre sahrane i izjavi saučešće, to će uraditi na dan sahrane, a može to uraditi i telegramom.
Kako se pravilno izražava saučešće pročitajte ovde.
Sveti Teofan osvetljava ideju da pravi sledbenici Hrista ne treba da teže materijalnim blagodatima, već da prihvate izazove i teškoće kao deo svog putovanja. On koristi primer Isusa Hrista, koji je trpeo mnoge nevolje, kao uzor za sve koji žele da idu njegovim putem. U ovom kontekstu, stradanje i odricanje postaju sredstva za duhovno pročišćenje i rast. Kao što je narod Izraela lutao po pustinji, tako i svakodnevni život vernika može biti pun iskušenja, ali cilj je svetlost – duhovna sreća i blagoslov koji dolaze nakon teških vremena.
Devojka, koja je bila izrazito pobožna, požalila se ocu Tadeju da nikako ne može da se uda, uprkos tome što je nekoliko puta bila u ozbiljnim vezama. Svaki put, sve je išlo dobro dok nije trebalo da se desi veridba.Pokušavala je da pronađe razlog, ali ni u čemu ga nije pronalazila.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Sve do kraja Drugog svetskog rata na slave u gradovima se najčešće išlo bez darova. U selima se, pak, gledalo da se donese nešto što domaćinima treba, a deci ono što će ih obradovati.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.