KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Među mnogima koji sebe smatraju vernicima, često se čuje rečenica: „Verujem u Boga, ali mi Crkva nije potrebna kao posrednik.“ Naizgled jednostavna tvrdnja krije u sebi ozbiljno duhovno pitanje – na čemu se temelji takav stav?
Kada se postavi pitanje gde u Svetom pismu pronalaze uporište za ovo uverenje, odgovori su retki ili se svode na proizvoljna tumačenja reči iz Jevanđelja, koja često još dublje odvode u duhovnu zabludu.
Pitanje: „Može li se verovati u Boga, a ne verovati u Crkvu?“ možda deluje kao složena teološka dilema, ali odgovor na njega je jednostavan. Blaženopočivši vladika Artemije, oslanjajući se na Simvol vere, koji izgovaramo na svakoj liturgiji, kao i na učenja svetih otaca, pružio je nedvosmisleno objašnjenje.
U jednoj od svojih beseda, vladika Atanasije je rekao:
- Sveti Grigorije Bogoslov kaže: "Verujem u jednoga Boga Oca", a u drugom članu kaže: "I u jednoga Isusa Hrista." Ostaje reč verujem kao veza glagolska. U osmom članu kaže: "I u Duha Svetoga", a u devetom članu se kaže: "I u jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu." Dakle, u Crkvu verujemo. Crkva je predmet vere. Posle toga počinje deseti član u kom se kaže: "Ispovedam jedno krštenje..."
Iz ovih reči jasno je da Crkva nije samo ljudska organizacija, već božanska ustanova i neodvojivi deo pravoslavne vere. Kroz Crkvu se ostvaruje zajedništvo sa Bogom, kroz svete tajne, molitve i zajednički život u Hristu.
Pravoslavlje nas uči da vera u Boga ne može biti odvojena od vere u Crkvu, jer, kako apostol Pavle piše u Poslanici Timotiju, „Crkva je stub i tvrđava istine“. Vernik koji odbacuje Crkvu često završava zarobljen u svojim sopstvenim zabludama, u ime prividne slobode.
Hristos nas nije pozvao samo da verujemo, već da budemo deo Njegovog Tela, Crkve, gde kroz ljubav i zajedništvo sa bližnjima nalazimo put spasenja. Jer, kako su nas učili sveti oci, „nema Hrista bez Crkve, niti Crkve bez Hrista.
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije. Stvarni post privodi čoveka smirenju. A u smirenju čovek stiče saznanje, da za čoveka spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti, govorio je patrijarh Pavle. Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta. Zapitajte se: živite li svoju veru kroz molitvu, pokajanje i Svete tajne, ili ostajete na površini? Hristov poziv na istinsku zajednicu s Njim kroz pričešće otkriva put do spasenja i večnog života.

KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
OVE TRI STVARI NIKAKO NE SMETE RADITI TOKOM POSTA: Patrijarh Pavle ih je poistovetio sa smrtnim grehovima
ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
ŠTA JE ISUS PORUČIO ONIMA KOJI IDU U CRKVU SAMO DA ZAPALE SVEĆU: Hristove reči koje mora da zna svako ko sebe smatra vernikom
Da ne bi verski zastranili, sveti oci su nam ga napisali, kratko ali precizno kako nas uticaji raznih sekti ne bi skrenuli sa puta spasenja.
Formalnosti i spoljašnje prakse mogu dati okvir, ali samo iskrena veza sa Bogom i moralna doslednost čine veru potpunom i stvarno živom.
Od blagoslova patrijarha Pavla do molitve pred svakim mečem - otkrivamo kako pravoslavlje daje snagu, smirenost i unutrašnji kompas jednom od najvećih sportista sveta.
Pouka ovog monaha pokazuje kako skromnost, ljubav prema bližnjima i predanje Božijoj volji mogu promeniti svakodnevicu i doneti mir u haotičan život.
Duhovna pouka koja otkriva kako zajednička molitva Crkve postaje snažan kanal milosrđa i povezanosti između generacija.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Posle duge i teške bolesti, monah poznat po smirenosti i predanosti molitvi upokojio se u Gospodu - opelo i sahrana zakazani za sutra.
Dirljiva priča o malom Hristiforu, o tišini koja je ušla u porodični dom, o odlasku u šidsku Lazaricu i o molitvi posle koje se dečakov glas vratio.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Sveti oci su opominjali da je uzaludno vapiti Bogu ako ne postoji trud da se sopstveni život uskladi sa zapovestima.
Nakon liturgije koju je služio mitropolit šumadijski Jovan, sveštenici iz tri namesništva i profesori Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta otvorili su razgovor o izazovima crkvenog života koji se ne vide sa ambona.