KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Među mnogima koji sebe smatraju vernicima, često se čuje rečenica: „Verujem u Boga, ali mi Crkva nije potrebna kao posrednik.“ Naizgled jednostavna tvrdnja krije u sebi ozbiljno duhovno pitanje – na čemu se temelji takav stav?
Kada se postavi pitanje gde u Svetom pismu pronalaze uporište za ovo uverenje, odgovori su retki ili se svode na proizvoljna tumačenja reči iz Jevanđelja, koja često još dublje odvode u duhovnu zabludu.
Pitanje: „Može li se verovati u Boga, a ne verovati u Crkvu?“ možda deluje kao složena teološka dilema, ali odgovor na njega je jednostavan. Blaženopočivši vladika Artemije, oslanjajući se na Simvol vere, koji izgovaramo na svakoj liturgiji, kao i na učenja svetih otaca, pružio je nedvosmisleno objašnjenje.
U jednoj od svojih beseda, vladika Atanasije je rekao:
- Sveti Grigorije Bogoslov kaže: "Verujem u jednoga Boga Oca", a u drugom članu kaže: "I u jednoga Isusa Hrista." Ostaje reč verujem kao veza glagolska. U osmom članu kaže: "I u Duha Svetoga", a u devetom članu se kaže: "I u jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu." Dakle, u Crkvu verujemo. Crkva je predmet vere. Posle toga počinje deseti član u kom se kaže: "Ispovedam jedno krštenje..."
Iz ovih reči jasno je da Crkva nije samo ljudska organizacija, već božanska ustanova i neodvojivi deo pravoslavne vere. Kroz Crkvu se ostvaruje zajedništvo sa Bogom, kroz svete tajne, molitve i zajednički život u Hristu.
Pravoslavlje nas uči da vera u Boga ne može biti odvojena od vere u Crkvu, jer, kako apostol Pavle piše u Poslanici Timotiju, „Crkva je stub i tvrđava istine“. Vernik koji odbacuje Crkvu često završava zarobljen u svojim sopstvenim zabludama, u ime prividne slobode.
Hristos nas nije pozvao samo da verujemo, već da budemo deo Njegovog Tela, Crkve, gde kroz ljubav i zajedništvo sa bližnjima nalazimo put spasenja. Jer, kako su nas učili sveti oci, „nema Hrista bez Crkve, niti Crkve bez Hrista.
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije. Stvarni post privodi čoveka smirenju. A u smirenju čovek stiče saznanje, da za čoveka spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti, govorio je patrijarh Pavle. Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta. Zapitajte se: živite li svoju veru kroz molitvu, pokajanje i Svete tajne, ili ostajete na površini? Hristov poziv na istinsku zajednicu s Njim kroz pričešće otkriva put do spasenja i večnog života.

KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
OVE TRI STVARI NIKAKO NE SMETE RADITI TOKOM POSTA: Patrijarh Pavle ih je poistovetio sa smrtnim grehovima
ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
ŠTA JE ISUS PORUČIO ONIMA KOJI IDU U CRKVU SAMO DA ZAPALE SVEĆU: Hristove reči koje mora da zna svako ko sebe smatra vernikom
Da ne bi verski zastranili, sveti oci su nam ga napisali, kratko ali precizno kako nas uticaji raznih sekti ne bi skrenuli sa puta spasenja.
Pravoslavna vera nas uči da je najdublja pobeda ona koja se izvojuje u srcu.
Dom nije samo mesto zajedničkog života, već mala crkva, prostor u kome se čovek uči ljubavi, praštanju i trpljenju.
Formalnosti i spoljašnje prakse mogu dati okvir, ali samo iskrena veza sa Bogom i moralna doslednost čine veru potpunom i stvarno živom.
Kakvi ćemo postati, zavisi isključivo od okruženja u kojem smo odrasli odnosno od porodice.
Iza istog praznika kriju se potpuno različiti običaji - od stroge liturgijske tradicije do živopisnih narodnih rituala koji se vekovima prenose s kolena na koleno.
U besedi za utorak 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas vodi kroz trenutak Getsimanije u kojem Isus bira stradanje umesto odbrane, otkrivajući veličinu ljubavi i milosti Božje.
Svakodnevni nemir i neispunjene želje često nas zbunjuju, ali pouka blaženopočivšeg patrijarha govori kako čekanje može biti put ka većim blagoslovima.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
U manastiru Svetog Aleksandra Nevskog u Ugljeviku okupio se veliki broj vernika da se pokloni mirotočivoj ikoni „Umekšanje zlih srca“
Jedna činija, buket bosiljka i svetlost sveće – jednostavne stvari otkrivaju duboku duhovnu snagu koju donosi vaskršnja vodica.
Rođen je 315. godine u Jerusalimu u vreme Konstantina Velikog, gde se zamonašio i kasnije postao patrijarh 350. godine.
Dok mnogi tragaju za savršenim bojama i modernim tehnikama, iz svetinje pored Golupca stiže podsećanje na način koji donosi i ukus i dugotrajnost, ali i pouku šta zapravo znači sačuvati tradiciju.