KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Među mnogima koji sebe smatraju vernicima, često se čuje rečenica: „Verujem u Boga, ali mi Crkva nije potrebna kao posrednik.“ Naizgled jednostavna tvrdnja krije u sebi ozbiljno duhovno pitanje – na čemu se temelji takav stav?
Kada se postavi pitanje gde u Svetom pismu pronalaze uporište za ovo uverenje, odgovori su retki ili se svode na proizvoljna tumačenja reči iz Jevanđelja, koja često još dublje odvode u duhovnu zabludu.
Pitanje: „Može li se verovati u Boga, a ne verovati u Crkvu?“ možda deluje kao složena teološka dilema, ali odgovor na njega je jednostavan. Blaženopočivši vladika Artemije, oslanjajući se na Simvol vere, koji izgovaramo na svakoj liturgiji, kao i na učenja svetih otaca, pružio je nedvosmisleno objašnjenje.
U jednoj od svojih beseda, vladika Atanasije je rekao:
- Sveti Grigorije Bogoslov kaže: "Verujem u jednoga Boga Oca", a u drugom članu kaže: "I u jednoga Isusa Hrista." Ostaje reč verujem kao veza glagolska. U osmom članu kaže: "I u Duha Svetoga", a u devetom članu se kaže: "I u jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu." Dakle, u Crkvu verujemo. Crkva je predmet vere. Posle toga počinje deseti član u kom se kaže: "Ispovedam jedno krštenje..."
Iz ovih reči jasno je da Crkva nije samo ljudska organizacija, već božanska ustanova i neodvojivi deo pravoslavne vere. Kroz Crkvu se ostvaruje zajedništvo sa Bogom, kroz svete tajne, molitve i zajednički život u Hristu.
Pravoslavlje nas uči da vera u Boga ne može biti odvojena od vere u Crkvu, jer, kako apostol Pavle piše u Poslanici Timotiju, „Crkva je stub i tvrđava istine“. Vernik koji odbacuje Crkvu često završava zarobljen u svojim sopstvenim zabludama, u ime prividne slobode.
Hristos nas nije pozvao samo da verujemo, već da budemo deo Njegovog Tela, Crkve, gde kroz ljubav i zajedništvo sa bližnjima nalazimo put spasenja. Jer, kako su nas učili sveti oci, „nema Hrista bez Crkve, niti Crkve bez Hrista.
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije. Stvarni post privodi čoveka smirenju. A u smirenju čovek stiče saznanje, da za čoveka spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti, govorio je patrijarh Pavle. Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta. Zapitajte se: živite li svoju veru kroz molitvu, pokajanje i Svete tajne, ili ostajete na površini? Hristov poziv na istinsku zajednicu s Njim kroz pričešće otkriva put do spasenja i večnog života.
KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
OVE TRI STVARI NIKAKO NE SMETE RADITI TOKOM POSTA: Patrijarh Pavle ih je poistovetio sa smrtnim grehovima
ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
ŠTA JE ISUS PORUČIO ONIMA KOJI IDU U CRKVU SAMO DA ZAPALE SVEĆU: Hristove reči koje mora da zna svako ko sebe smatra vernikom
Da ne bi verski zastranili, sveti oci su nam ga napisali, kratko ali precizno kako nas uticaji raznih sekti ne bi skrenuli sa puta spasenja.
U svojoj priči naglašava to kako su ateisti uskraćeni jedne dimenzije, koja je spasonosna.
Bogu su drage jednostavne stvari: da se molimo za sve i da volimo sve ljude. Voleti znači dati prostor drugome, a ne nametati se. Svet je prepun krstova i molitvi „po dužnosti“.
U najdubljoj tišini Velikog petka, iz redova blaga koje je Sveti vladika Nikolaj ostavio srpskom narodu, izvire molitveni biser za koji prepodobni Justin Ćelijski kaže da je deo večnog Srpskig Jevanđelja – reči koje danas zvuče snažnije nego ikada.
Njegove duhovite opaske, britke dosetke i nenametljive poruke, izrečene s blagim osmehom i dubokom verom, ostale su zapamćene i prepričavaju se i danas. i.
"Ne ostavi Otac mene samog; jer ja svagda činim što je njemu ugodno."
U razmišljanju za petak četvrte sedmice po Vaskrsu, veliki duhovnik 19. Veka jasno poručuje: Hristos je Početak, a Crkva Njegov sled. Ko god pokušava da menja taj poredak, gubi put spasenja.
Neprimereno topli tonovi u izjavama pojedinih pravoslavnih jerarha upućenih novom papi, izazvali su buru među vernicima i teolozima, koji sve glasnije upozoravaju na opasnost od zamućivanja identiteta i odstupanja od Svetog Predanja.
Njegove duhovite opaske, britke dosetke i nenametljive poruke, izrečene s blagim osmehom i dubokom verom, ostale su zapamćene i prepričavaju se i danas. i.
Pozvao je na trenutnu trezvenost prostim saznanjem da smo pozvani da živimo u spasonosnoj zajednici.
Protojerej Lambros iz Larise ispratio je još jedno dete na onaj svet. Njegova ćerka ubijena je nožem, a osumnjičeni je njen dvadesetjednogodišnji sin.
U svojoj priči naglašava to kako su ateisti uskraćeni jedne dimenzije, koja je spasonosna.
Neprimereno topli tonovi u izjavama pojedinih pravoslavnih jerarha upućenih novom papi, izazvali su buru među vernicima i teolozima, koji sve glasnije upozoravaju na opasnost od zamućivanja identiteta i odstupanja od Svetog Predanja.
U manastiru Devič na Kosmetu, gde počivaju mošti Svetog Joanikija, zabeleženo je svedočanstvo iz Prvog svetskog rata koje je ostavio Sveti Nikolaj Žički – o tome kako se Božija pravda sručila na ruku podignutu protiv svetinje.
Lekari su morali da operišu vladiku.