KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Među mnogima koji sebe smatraju vernicima, često se čuje rečenica: „Verujem u Boga, ali mi Crkva nije potrebna kao posrednik.“ Naizgled jednostavna tvrdnja krije u sebi ozbiljno duhovno pitanje – na čemu se temelji takav stav?
Kada se postavi pitanje gde u Svetom pismu pronalaze uporište za ovo uverenje, odgovori su retki ili se svode na proizvoljna tumačenja reči iz Jevanđelja, koja često još dublje odvode u duhovnu zabludu.
Pitanje: „Može li se verovati u Boga, a ne verovati u Crkvu?“ možda deluje kao složena teološka dilema, ali odgovor na njega je jednostavan. Blaženopočivši vladika Artemije, oslanjajući se na Simvol vere, koji izgovaramo na svakoj liturgiji, kao i na učenja svetih otaca, pružio je nedvosmisleno objašnjenje.
U jednoj od svojih beseda, vladika Atanasije je rekao:
- Sveti Grigorije Bogoslov kaže: "Verujem u jednoga Boga Oca", a u drugom članu kaže: "I u jednoga Isusa Hrista." Ostaje reč verujem kao veza glagolska. U osmom članu kaže: "I u Duha Svetoga", a u devetom članu se kaže: "I u jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu." Dakle, u Crkvu verujemo. Crkva je predmet vere. Posle toga počinje deseti član u kom se kaže: "Ispovedam jedno krštenje..."
Iz ovih reči jasno je da Crkva nije samo ljudska organizacija, već božanska ustanova i neodvojivi deo pravoslavne vere. Kroz Crkvu se ostvaruje zajedništvo sa Bogom, kroz svete tajne, molitve i zajednički život u Hristu.
Pravoslavlje nas uči da vera u Boga ne može biti odvojena od vere u Crkvu, jer, kako apostol Pavle piše u Poslanici Timotiju, „Crkva je stub i tvrđava istine“. Vernik koji odbacuje Crkvu često završava zarobljen u svojim sopstvenim zabludama, u ime prividne slobode.
Hristos nas nije pozvao samo da verujemo, već da budemo deo Njegovog Tela, Crkve, gde kroz ljubav i zajedništvo sa bližnjima nalazimo put spasenja. Jer, kako su nas učili sveti oci, „nema Hrista bez Crkve, niti Crkve bez Hrista.
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije. Stvarni post privodi čoveka smirenju. A u smirenju čovek stiče saznanje, da za čoveka spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti, govorio je patrijarh Pavle. Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta. Zapitajte se: živite li svoju veru kroz molitvu, pokajanje i Svete tajne, ili ostajete na površini? Hristov poziv na istinsku zajednicu s Njim kroz pričešće otkriva put do spasenja i večnog života.

KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
OVE TRI STVARI NIKAKO NE SMETE RADITI TOKOM POSTA: Patrijarh Pavle ih je poistovetio sa smrtnim grehovima
ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
ŠTA JE ISUS PORUČIO ONIMA KOJI IDU U CRKVU SAMO DA ZAPALE SVEĆU: Hristove reči koje mora da zna svako ko sebe smatra vernikom
Na prvi pogled deluju gotovo isto, ali se iza ova dva pojma kriju različiti odgovori na jedno od najvećih pitanja čoveka: šta možemo da znamo o Bogu?
Strah je prirodna ljudska reakcija, ali on postaje opasan kada nam zarobi dušu i udalji nas od Boga.
Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, svi postaju vernici.
Pravoslavna vera nas uči da je najdublja pobeda ona koja se izvojuje u srcu.
Jedna kratka pouka ruskog svetitelja govori o trenutku kada razgovor prestaje da bude razgovor i postaje borba za prevlast u kojoj na kraju svi nešto izgube.
Jedni žive u braku i brinu o porodici, dok drugi daju zavete bezbračnosti, poslušanja i nestjažanja, a razlikuju se i po svakodnevnim obavezama i načinu života.
Autori pisma traže da poglavar Carigradske patrijaršije otkaže posetu Rilskom manastiru, navodeći primedbe na ekumenizam, Ukrajinu i međureligijski dijalog.
U besedi za sredu 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto su Hristove reči izazvale tako burnu reakciju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.