KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Među mnogima koji sebe smatraju vernicima, često se čuje rečenica: „Verujem u Boga, ali mi Crkva nije potrebna kao posrednik.“ Naizgled jednostavna tvrdnja krije u sebi ozbiljno duhovno pitanje – na čemu se temelji takav stav?
Kada se postavi pitanje gde u Svetom pismu pronalaze uporište za ovo uverenje, odgovori su retki ili se svode na proizvoljna tumačenja reči iz Jevanđelja, koja često još dublje odvode u duhovnu zabludu.
Pitanje: „Može li se verovati u Boga, a ne verovati u Crkvu?“ možda deluje kao složena teološka dilema, ali odgovor na njega je jednostavan. Blaženopočivši vladika Artemije, oslanjajući se na Simvol vere, koji izgovaramo na svakoj liturgiji, kao i na učenja svetih otaca, pružio je nedvosmisleno objašnjenje.
U jednoj od svojih beseda, vladika Atanasije je rekao:
- Sveti Grigorije Bogoslov kaže: "Verujem u jednoga Boga Oca", a u drugom članu kaže: "I u jednoga Isusa Hrista." Ostaje reč verujem kao veza glagolska. U osmom članu kaže: "I u Duha Svetoga", a u devetom članu se kaže: "I u jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu." Dakle, u Crkvu verujemo. Crkva je predmet vere. Posle toga počinje deseti član u kom se kaže: "Ispovedam jedno krštenje..."
Iz ovih reči jasno je da Crkva nije samo ljudska organizacija, već božanska ustanova i neodvojivi deo pravoslavne vere. Kroz Crkvu se ostvaruje zajedništvo sa Bogom, kroz svete tajne, molitve i zajednički život u Hristu.
Pravoslavlje nas uči da vera u Boga ne može biti odvojena od vere u Crkvu, jer, kako apostol Pavle piše u Poslanici Timotiju, „Crkva je stub i tvrđava istine“. Vernik koji odbacuje Crkvu često završava zarobljen u svojim sopstvenim zabludama, u ime prividne slobode.
Hristos nas nije pozvao samo da verujemo, već da budemo deo Njegovog Tela, Crkve, gde kroz ljubav i zajedništvo sa bližnjima nalazimo put spasenja. Jer, kako su nas učili sveti oci, „nema Hrista bez Crkve, niti Crkve bez Hrista.
Ako je duša malo osetljivija, psihički će da padne, objašnjavao je otac Vasilije. Stvarni post privodi čoveka smirenju. A u smirenju čovek stiče saznanje, da za čoveka spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti, govorio je patrijarh Pavle. Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta. Zapitajte se: živite li svoju veru kroz molitvu, pokajanje i Svete tajne, ili ostajete na površini? Hristov poziv na istinsku zajednicu s Njim kroz pričešće otkriva put do spasenja i večnog života.

KAKO PREŽIVETI DANAŠNJE VREME: Otac Vasilije je tvrdio da postoji samo jedan način da se opstane u ovom "kijametu svetskom"
OVE TRI STVARI NIKAKO NE SMETE RADITI TOKOM POSTA: Patrijarh Pavle ih je poistovetio sa smrtnim grehovima
ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
ŠTA JE ISUS PORUČIO ONIMA KOJI IDU U CRKVU SAMO DA ZAPALE SVEĆU: Hristove reči koje mora da zna svako ko sebe smatra vernikom
Da ne bi verski zastranili, sveti oci su nam ga napisali, kratko ali precizno kako nas uticaji raznih sekti ne bi skrenuli sa puta spasenja.
Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, svi postaju vernici.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
U kratkim poukama blaženopočivšeg patrijarha srpskog sabrana je cela jevanđelska mera života, koja jasno razdvaja istinsko svedočenje od praznog izgovaranja i podseća šta će na kraju zaista biti važno.
Carigradski patrijarh poručio je da se približavanje Carigradske i Rimokatoličke crkve nastavlja i ocenio da je obnova punog zajedništva istorijski proces koji više ne može da se zaustavi.
Iz velike ljubavi prema ljudima, Bog nam je dao te divne ljude, istakao je otac Vasilije.
Ljubav je, prema pravoslavlju, podvig.
Srce mladog sveštenika nije izdržalo postoperativni period.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
Monahinja Hristina decenijama je, bez buke i želje za priznanjem, služila Crkvi i ljudima, a oni koji su je poznavali pamte je kao simbol krotosti, požrtvovanja i tihe vere koja je menjala živote oko nje.
Sveti Jovan Kronštatski još pre više od jednog veka opisao je zamku koja danas određuje jutra miliona ljudi - od prvog pogleda u ekran do osećaja teskobe, umora i unutrašnje praznine koja nas prati tokom celog dana.
U besedi za petak 5. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički opisuje paradoks: ljudi odbacuju izvor života, a zatim ulažu napor da pronađu smisao u onome što ih dodatno iscrpljuje.