Direktorka Fondacije „Dom za slepe i gluve“ Elvira Parfenova priča kako su obična noć, strašan bol i neočekivan susret s nepoznatim pretvorili bolničku sobu u mesto gde su strah, patnja i vera isprepleli živote žena koje se do tada nisu ni poznavale.
Jedna bolnička noć i susret sa potpunom nepoznatom promenili su način na koji jedna žena gleda na život, bol i veru. U tihom prostoru sobe, gde se prepliću strah, patnja i nada, rodila se priča koja ne ostavlja ravnodušnim.
Bila je to obična noć koja je započela jakim bolom za Ruskinju Elviru Parfenovu, direktorku za prikupljanje sredstava i komunikacije Fondacije „Dom za slepe i gluve“. Dijagnoza — kamen u bubregu. Iako je lekar rekao da će „mali kamen sam izaći“, bol je bila gotovo nepodnošljiva. U sobi sa još nekoliko žena, u deljenju bola i međusobnoj podršci, rodila se tiha solidarnost koja često nastaje kada se ljudi nađu u zajedničkoj nevolji.
Susret koji menja život
U tu atmosferu patnje i međusobnog razumevanja došla je još jedna pacijentkinja — Larisa. Veoma bleda, ćutke je trpela bol od šest bubrežnih kamenova. Ipak, fizička bol bila je samo senka mnogo teže muke: njen muž bio je u poslednjem stadijumu raka, a lekari su otvoreno govorili da je vreme da se „pripreme za prelazak u drugi svet“.
„Od mladosti smo zajedno“, rekla je Larisa kroz suze. „Dvoje dece, selidbe, on vojno lice. A sada se budim, on stoji iznad mene i tiho govori: ‘Kako ćeš ti bez mene ostati?’…“
Te reči slomile su tišinu sobe. Žene koje su do tada delile fizički bol, sada su delile i duševni.
U večernjim satima razgovor je spontano dotakao temu smrti. I tada je Larisa izgovorila rečenicu koja je zaledila sve prisutne:
— A ja znam šta je tamo. Ja sam već doživela smrt.
Na molbu prisutnih da ispriča, Larisa je opisala iskustvo staro dve decenije: trenutak kada je, nakon što joj je pozlilo, imala snažan duhovni doživljaj.
„Probudila sam se pored dve figure u belom. Položili su me u neku vrstu odeljka. Okolo — mnogo takvih odeljaka. I meni je bilo tako dobro… Takav mir, spokoj i radost kakvu nikada nisam osetila na zemlji. Nisam želela da se vraćam“, pričala je tihim glasom.
A onda — vapaj deteta. „Čula sam glas svog sina: ‘Mama! Mama, vrati se!’ U meni je počela borba. Jedan deo mene želeo je tamo gde je svetlost i blaženstvo. Drugi — majčinski — vukao me nazad. I taj deo je pobedio.“
Kada je otvorila oči, muž i sin stajali su iznad nje, u suzama. Lekar je samo izustio: „Izgleda da sam pogrešio. Vaša žena nije umrla. Iako, ne razumem kako je to moguće.“
Duhovno iskustvo koje se ne zaboravlja
Larisa nikada nije čitala duhovne knjige, nije poznavala crkvenu literaturu, ali ono što je opisala — figure u belom, mir, borbu duše između svetlosti i zemlje — gotovo se u potpunosti poklapa sa svedočanstvima svetih otaca o trenutku kada duša prelazi granicu ovozemaljskog života.
Za žene u toj bolničkoj sobi, ta ispovest nije bila samo priča o smrti — bila je svedočanstvo o životu, ljubavi i veri.
Božija promisao i snaga vere
„Tada sam shvatila da moj ‘kamenčić’ nije bio samo telesno iskušenje“, rekla je kasnije autorka ovog svedočanstva, Elvira Parfenova, direktorka za prikupljanje sredstava i komunikacije Fondacije „Dom za slepe i gluve“. „Bog me je doveo tamo da čujem tu priču, da dobijem utehu i da ponovo osetim snagu vere i ljudske blizine.“
Život, kaže ona, liči na slagalicu. Neki delovi dugo ne pronalaze svoje mesto. Ali onda, u jednom tihom trenutku, sve se uklopi. I slika dobije smisao.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Proslava "dolaska jeseni" u poznatom klubu pokazala je da se novi duhovni trendovi pod plaštom tradicije i "povratka korenima" uvlače među omladinu, dok pravoslavni autori upozoravaju da se iza tih rituala krije opasnost po veru i identitet.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.