U vremenu kada se često bavimo svakodnevnim brigama, važno je povremeno zastati i razmisliti o prolaznosti života i kaže da je samo jedan vek dovoljan da se sve promeni i nas svi zaborave, osim Boga.
Jeromonah Pavle, iguman manastira Manasije, poziva nas da se zamislimo nad životom, našim korenima, ali i onim što je zaista neprolazno - vezom sa Bogom. U svojoj besedi na Detinjce, podsetio je da je sve prolazno osim Gospoda.
Kako jeromonah Pavle objašnjava, istinska povezanost ne bi trebalo da bude samo sa svetovnim stvarima, već i sa Crkvom, sa Isusom Hristom, koji je izvor svega što je večito i neprolazno.
- Nedeljom se sećamo naših najmilijih i na naše čuveno vezivanje. Kada roditelji za sebe vezuju svoju decu. Sve je to pohvalno, ali ne treba zaboraviti da decu vezujemo za Crkvu, Isusa Hrista i ono što je neprolazno i van ovog sveta je - objašnja jeromonah Pavle, iguman manastira Manasije.
Wikipedia
Manastir Manasija
U vremenu kada se često bavimo svakodnevnim brigama, važno je povremeno zastati i razmisliti o prolaznosti života i kaže da je samo jedan vek dovoljan da se sve promeni i nas svi zaborave, osim Boga.
- Svako od nas treba da se zamisli, ma koliko dugo živeli na ovoj zemlji za 100 godina će sve proći i neko drugo će stajati na mom mestu, narod će biti drugi, a nas se niko neće sećati - navodi jeromonah.
U svetu koji se brzo menja, gde su mnoge stvari zaboravljene, a tradicije polako izumiru, često zaboravljamo pravi smisao našeg postojanja i naše veze s Bogom.
- Ne sećamo se naših predaka, kao što se ni nas neće niko sećati izuzev Gospoda i to ako se upišemo u Knjigu života njegovu, pričešćujemo se i prisustvujemo liturgiji, ako se molimo njemu i u sebe uzimamo telo i krv njegovu. Na taj način ćemo dokazati da smo naslednici carstva njegovog - zaključuje iguman manastira Manasije.
Carska lavra na Atosu čuva mnoge čudotvorne ikone, relikvije i spise, a jedno od najvećih svetinja je loza koju je posadio otac Svetog Save, a koja od tada čini čuda više od 800 godina. Ova loza, koja rađa bez zalivanja i tretiranja, pomogla je mnogima da dobiju potomstvo, a vernici je smatraju jednim od najvećih čuda Svete gore.
Episkop valjevski služio je arhijerejsku liturgiju u hramu Silaska Svetog Duha na apostole u Obrenovcu na praznik koji na poseban način proslavlja dar života i ljubavi prema najmlađima.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Ne bojte se za decu koja su od malena othranjena u poštovanju. I da malčice izmaknu s puta, zbog svog uzrasta, zbog iskušenja, vratiće se na pravi put, govorio je starac Pajsije.
Kroz ovaj proces dete uči kako da postane odgovorna, saosećajna i kompetentna osoba koja može pozitivno doprineti svojoj zajednici i živeti ispunjen život.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.