Nakon decenija neumornog rada na obnovi vere i crkvenog života, njegovo blaženstvo arhiepiskop Anastasije usnuo je u Gospodu u 95. godini, ostavljajući neizbrisiv trag u istoriji pravoslavlja.
Uz blagodarnost Bogu za život i delo njegovog blaženstva arhiepiskopa tiranskog, dračkog i cele Albanije Anastasija, Pravoslavna autokefalna crkva Albanije objavila je vest da je ovaj duhovni velikan usnuo u Gospodu. On se upokojio 25. januara 2025. godine, u 08.30 časova, u 95. godini života, u bolnici „Evangelismos“ u Atini, nakon duže bolesti i višeorganske insuficijencije.
Arhiepiskop Anastasije bio je svetionik vere i neumorni trudbenik na njivi Gospodnjoj. Njegov dolazak na tron Pravoslavne autokefalne crkve Albanije 1992. godine označio je početak duhovne obnove i vaskrsenja crkvenog života u zemlji koja je decenijama bila pod jarmom ateističkog režima. Poput neimara duhovnog hrama, on je iz ruševina podigao stotine crkava, osnovao prosvetne i čovekoljubive ustanove, obrazujući i rukopolažući novo sveštenstvo, kako bi svetlost pravoslavlja ponovo obasjala verni narod Albanije.
Njegova služba bila je neprestana žrtva, podnošena sa smirenjem i ljubavlju. Kroz tri i po decenije arhipastirske službe, arhiepiskop Anastasije postao je duhovni otac celokupnog albanskog pravoslavnog naroda, neprestano mu služeći kao most između neba i zemlje, molitve i delanja, prošlosti i budućnosti.
Pravoslavna autokefalna crkva Albanije uputila je poziv svim vernicima da u molitvama pomenu pokoj duše svog arhipastira, koji je do poslednjeg daha bio posvećen misiji spasenja i prosvećenja naroda. Njegovo ime ostaće upisano zlatnim slovima u istoriji pravoslavlja, kao neizbrisivi trag ljubavi prema Bogu i ljudima.
„Neka mu je večna pamjat!“ – odzvanja kroz crkve i manastire koje je podizao, kroz srca onih koji su ga voleli i poštovali, dok se njegov duh uznosi ka nebeskim obiteljima Oca Nebeskog, gde će pronaći svoj zasluženi mir u naručju Gospodnjem.
Na Božić, u snu, upokojio se srpski kompozitor i operski pevač čije će muzičko delo „Tijelo Hristovo” zauvek ostati deo pravoslavne liturgije, inspirišući vernike širom sveta.
Hilandarski monah, svojim životom posvećen duhovnoj službi, uveo je mnoge u duboku veru i mirnu pobožnost, prešao je u večnost, ostavljajući neizbrisiv trag u srcima vernika i bratije.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
U besedi za sredu 3. sedmicu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako čovek, i pored znanja o posledicama greha, često ostaje nepromenjen i zarobljen u obrascima koje i sam prepoznaje kao pogrešne.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Agapiju, Hioniju i Irinu po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatra po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Katarine Sijenske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.