Na Savindan, portal religija.rs pokrenuo je novu akciju u kojoj ćemo svake nedelje u 19 časova objavljivati pripovetke za najmlađe. U narednom periodu očekujte nove tekstualne i video verzije priča nadahnutih pravoslavnim predanjem, koje donose mudrost, ljubav i veru.
Bilo je to jedno malo i mirno mesto pored reke Jordan, gde je živeo poseban čovek po imenu Jovan. Njegovo ime bilo je Jovan Krstitelj, a njegovo srce bilo je ispunjeno ljubavlju i neugaslom radošću. Život je posvetio pomaganju ljudima, govorio je da prava sreća dolazi iz srca koje je spremno da voli i pomogne. Ljudi su ga poštovali jer je znao da razjasni put do unutrašnjeg mira i blagostanja.
Jovan je nosio jednostavnu odeću od kamilje dlake i pio vodu iz čiste reke, a u njegovim očima bilo je nešto svetlo i snažno. Njegova svakodnevica bila je posvećena molitvi, tišini i službi Bogu. Iako je živeo skromno, bio je najbogatiji od svih, jer je znao da se pravo bogatstvo ne meri zlatom, već ljubavlju i dobrotom koju širimo oko sebe.
Ilustracija: religija.rs
Jedne večeri, dok je Jovan stajao pored reke Jordan i gledao zvezde koje su sijale na noćnom nebu, došao je veliki broj ljudi. Tražili su od njega savete, želeli su da saznaju kako da pronađu sreću. Jovan ih je sve pažljivo saslušao, a zatim im je rekao: „Sreća nije nešto što se može kupiti. Ona je u ljubavi koju dajemo, u veri koju negujemo, i u dobrim delima koja činimo za druge. Kada ljubav postane tvoj vodič, sreća će te pratiti na svakom koraku.“
Međutim, među okupljenim ljudima bila je jedna mala devojčica koja je bila tužna i zbunjena. Osećala se usamljeno, kao da sreća nikada neće doći do nje. Čula je o Jovanu Krstitelju i odlučila da ga potraži. U rukama je nosila cvetove i sočno voće kao dar za njega, jer je želela da mu zahvali za sve njegove mudre reči.
Ilustracija: religija.rs
Kada je devojčica stigla do Jovana, on je pogledao u njene oči, nasmešio se i rekao: „Tvoj dar je lep, mala devojčice, ali tvoje srce je još lepše. Sreća se ne nalazi u stvarima koje posedujemo, već u ljubavi koju delimo sa drugima. Sećaj se, prava sreća je u pomaganju onima koji je nemaju.“
Devojčica je pažljivo slušala njegove reči i obećala da će učiniti sve da pomaže drugima. Vratila se kući i počela da deli svoje igračke sa decom iz sela. Započela je igre sa prijateljima, smeh se širio iz njenog doma, i ubrzo je shvatila da je njeno srce postalo ispunjeno radošću i mirnošću.
Ilustracija: religija.rs
Jovan Krstitelj, svojim skromnim životom i mudrim savetima, pokazao je svetu da sreća ne dolazi od onoga što posedujemo, već od ljubavi, pažnje i pomoći koju pružamo onima oko nas. A dok su zvezde sijale na nebu, njihova svetlost bila je podsećanje na Jovanovu poruku – prava sreća dolazi iz srca ispunjenog ljubavlju i dobrotom, i ona se širi kao svetlost koja nikada ne prestaje.
U selu Mešinci kod Čačka Slobodan i Slađana s troje dece obeležili su krsnu slavu uz osvećenje slavskog kolača u domu, pokazujući kako pravoslavlje i običaji ostaju stubovi porodičnog života.
Šta je ekranokratija i kako ekrani menjaju naš mozak, odnose i svakodnevicu – upravnik Misionarskog odeljenja Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, prezviter Oliver Subotić, otkriva suptilne opasnosti modernog doba i načine zaštite od njihovog uticaja.
Na Savindan, koji se proslavlja i kao školska slava, portal religija.rs pokreće novu akciju u kojoj ćemo objavljivati pripovetke za najmlađe. U narednom periodu očekujte nove tekstualne i video verzije priča nadahnutim pravoslavnim predanjem, koje donose mudrost, ljubav i veru.
Redosled u crkvi nije samo pitanje forme, već duboko ukorenjeno u duhovnim načelima i vrednostima koje pravoslavlje nastoji da očuva i prenese na svoje vernike.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Janis Paskvale Tortora u svom radu ističe da odsustvo očinskog autoriteta ostavlja trajne posledice na razvoj mladića i oblikuje njihove kasnije životne izbore.
Iako deluju mirno i srećno u ranom detinjstvu, mnoga deca kasnije postaju buntovna i izgubljena. Starac Pajsije objašnjava zašto pravila, red i perfekcionizam ne mogu zameniti toplinu vere, nežnost i majčinsku molitvu.
Arhimandrit Srpske pravoslavne crkve Vasilije Kostić objašnjava zašto porodični ručak nije samo obrok, već temelj vaspitanja – i kako se u toj tihoj svakodnevici gradi ili ruši autoritet oca, toplina majke i snaga deteta.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.