VAŽNA PORUKA SVIMA KOJI PROZIVAJU CRKVENI VRH DA SE OPREDELE: „Paradoks je to što pojedini sveštenoslužitelji deluju kao da su izvan Crkve, a ne u njoj”
Protojerej Slobodan Lukić u svom autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, razmatra izazove sa kojima se Crkva suočava u savremenom društvu, naglašavajući važnost jedinstva i spasonosnosti Božijeg plana u vremenima nesigurnosti i neslaganja.
“U jedanaestoj glavi Jevanđelja po Jovanu pominje se, između ostalog, strah jevrejskog Sinedriona zbog sve većeg broja onih koji su krenuli za Isusom Hristom.
Videvši da Hristova znamenja sve jače utvrđuju narod u poznanju Njega kao Onoga koji ima reči života večnog (Jn. 6, 67-68), prvosveštenik Kajafa proročki izgovara: Vi ne znate ništa, niti pomišljate da je za nas bolje da jedan čovek umre za narod, a ne da sav narod propadne. A ovo ne reče sam od sebe, nego budući prvosveštenik one godine, proreče da će Isus umreti za narod. I ne samo za narod, nego i da rasijanu decu Božiju sabere u jedno (Jn 11, 50-52).
Jevanđelist Jovan naglašava, dakle, da je prvosveštenik Kajafa, – iako potamnjen grehom i slep da prepozna u ličnosti Isusa Onoga Koji je došao da spase svet, – bio u stanju da prorekne istinu o spasonosnom stradanju Hristovom koje se imalo zbiti ne zbog svog proročkog dara već samo zbog toga što je bio na mestu prvosveštenika one godine. Prvosveštenička služba je bila Bogom potvrđena i imala svoju silu nezavisno od toga ko je tu službu u datom trenutku vršio.
Kajafi i jevrejskom Sinedrionu je ubistvo Isusa bilo jedini cilj, osuda na krstno raspeće je bila njihova prividna pobeda, a za one koji su sledili Hrista, poraz, rušenje svih nada i neobjašnjiva nesreća. Međutim, Bog je Svojim promislom okrenuo jevrejski zločin u izvor večne pobede, večnog života i uništenja smrti.
U vreme stradanja Isusa Hrista oni koji su Ga sledili bili su sablašćeni, iz njihove perspektive raspeće na krstu bilo je nešto potpuno apsurdno i tragično, nešto što, gledano ljudskim očima, nikako nije trebalo da se desi. Međutim, Bog je Hristovu smrt na krstu, koji je do tada bio simbol poniženja i poruge, učinio simbolom pobede, slave i vaskrsenja.
Ova epizoda iz Jevanđelja svojim dubokim smislom nas uči da su Božiji planovi nedokučivo iznad naših ljudskih zaključivanja, očekivanja i sudova i pri tom su uvek za nas spasonosni. Bivalo je kroz celu istoriju hrišćanske Crkve, a i danas biva, da se određeni događaji, situacije i postupci čine naizgled nelogičnim, tragičnim i poraznim, ali da ih Božje delovanje preobrazi u slavu Crkve i njenu pobedu.
Do istog zaključka dolazimo i kada je misija Crkve u pitanju. Ovih dana često čujemo glasove iz kruga onih koji i sami jesu u Crkvi (kao mirjani, teolozi ili kliri) kako je Crkva sklona defetizmu, pasivna i nemušta pred društvenim zbivanjima i izazovima sadašnjice.
SPC
Arhijereji Srpske pravoslavne crkve
Takvi smatraju da bi Crkva trebalo da bude „glasnija“ i „opredeljenija“ jer u suprotnom izda svoju misiju. Često su ti pozivi konkretno upućeni tzv. „crkvenom vrhu“, tj. višoj crkvenoj jerarhiji. Samo određivanje višeg klira kao „crkvenog vrha“ govori da mnogi, od kojih se zbog prirode njihove crkvene službe to ne bi očekivalo, ostaju zarobljeni u šablonima dnevno-političkih matrica i terminologije.
Svojevrstan je, stoga, paradoks to što se pojedini crkveni sveštenoslužitelji i teolozi postavljaju i deluju kao da su izvan Crkve a ne u njoj, što je tragična posledica odsustva elementarne crkvenosti i saborne crkvene svesti.
Crkveni vrh i njena glava jeste Bogočovek Hristos. Crkveni arhijereji jesu oni koji mogu pojedinačno i da pogreše, da donesu neku odluku koja bi, po nekim trenutnim i ovozemaljskim merilima, bila pogrešna. Međutim, u prirodi Crkve je da ne greši, jer nju nadahnjuje Duh Sveti Koji uvodi u svaku istinu, pokriva i nadopunjuje naše ljudske slabosti i preobražava ih u dobro i na korist same Crkve.
Ponekad se postupci crkvenog klira reflektuju na društvene događaje te se na osnovu toga može prosuđivati o karakteru tih događaja i pojava. Ali to nije primarni cilj crkvenog delovanja, već je njena osnovna misija izgrađivanje zajednice Telo Hristovo, što podrazumeva blagotvorno jednomislije i jedinstvo („jednim ustima i jednim srcem“).
Printscreen/Youtube/ Radio Televizija Budva
Protojerej Slobodan Lukić
Prema tome, svaki gest, delo ili reč crkvenog jerarha i sveštenoslužitelja koja bi dala povod za neku podelu unutar vernog naroda protivna je biću Crkve. Svođenje Crkve na ravan koji je čisto ljudski, ideološki i politički jeste odsustvo crkvene svesti i odgovornosti.
Govoreći o ovoj temi, u kontekstu aktuelnih dešavanja, jedan klirik uvek rizikuje da se nevoljno nađe u polju dnevne politike koja nameće stavove isključivo u binarnom ključu (za ili protiv). Ali, pastirska dužnost takođe nalaže da se ukaže na pojave koje ugrožavaju crkveno jedinstvo.
To su pre svega otvoreni napadi na Crkvu od strane „dokazanih“ mrzitelja iz neoliberalnih redova, ali to su sve češće i stavovi pojedinih klerika koji, svesno ili nesvesno, proizvode isti efekat kao i prvi. Opravdano se postavlja pitanje da li su pokušaji opominjanja Crkve za „neoglašavanje“ i „defetizam“ zapravo plod nečije želje da se stvori što veća disonanca i razmimoilaženje između jerarhije i naroda, kao i unutar same jerarhije, a što bi posledično dovelo do narušavanja jedinstva same Crkve. A bez tog jedinstva u opasnosti je i sam opstanak našeg naroda.
Printscreen/Youtube/ Острог Тв Студио
Protojerej Slobodan Lukić
Korisno bi bilo da oni koji pišu i govore o defetizmu „crkvenog vrha“ svoje stavove provere Svetim Ocima i iskustvom Crkve u njenom istorijskom hodu. Moguće je da mnogi kritičari „crkvenog vrha“ nisu sasvim svesni štete koju čine nerasudnim kritikama, iako ljudska slabost i ograničeno poznanje ne umanjuju snagu i istinu Crkve.
Ali, da bi se sagledala i doživela punoća crkvenog života koji otkriva Istinu potrebno je hrišćansko smirenje i svest da je iskustvo Crkve neuporedivo veće od našeg parcijalnog iskustva i „znanja“. Crkva živi u svakoj konkretnoj epohi, ali je istovremeno i nadmašuje, te njeno delovanje, reči i postupci mogu u datom momentu da izgledaju nerazumljivo i nelogično, ali su uvek blagodatni i iz perspektive večnosti spasonosni za sve one koji žele spasenje.”, zaključuje protojerej Slobodan Lukić, paroh budvanski.
Episkop novobrdski i vikar patrijarha Porfirija osvetljava duboke teološke i simboličke dimenzije Hristovog rođenja, govori o značaju porodičnih vrednosti, jedinstvu Crkve i miru među ljudima, naglašavajući važnost praštanja, ljubavi i borbe protiv zla u nama samima.
Na studentima je da odluče u kom univerzumu žele da žive. Da li je to onaj univerzum o kome im je sinoć govorio naslednik na prestolu Svetog Save ili u onom svetu u kome se izvrgavaju ruglu sve svetosavske vrednosti i sva srpska identitetska obeležja.
Otac Stevan Jovanović, pomoćnik predsednika Odbora za versku nastavu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, u svom autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, govori o istorijskoj ulozi Crkve, njenoj misiji danas i o angažmanu koji treba da ima u javnom životu.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U Crkvi Svetog kneza Lazara u Aleksandriji, u Sidneju, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je srpski narod da iskušenja savremenog doba prihvati kao priliku da se još više približi Crkvi i Bogu.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U pustinji Južne Australije srpski vernici podigli su jedinstveni podzemni hram sa ikonama na staklu i freskama isklesanim u kamenu, koji danas svedoči o snazi vere hiljadama kilometara daleko od otadžbine.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Filipa, đakona, po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Aretu. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Antonija Mariju Klareta, dok Jevreji proslavljaju Šabat, a muslimani nemaju veći praznik.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.
U Hramu Svetog Save iguman manastira Studenica ustoličen je za novog episkopa moravičkog. Nakon ovog svetog čina, poručio je da je Crkva za vikara izabrala starca – ne po godinama, već po iskustvu koje je stekao služeći u srpskoj svetinji skoro tri decenije.
Na molitvenom pomenu za 3.267 nevino stradalih Srba iz Srednjeg Podrinja i Birča, patrijarh je poslao snažnu poruku o praštanju, jedinstvu i pobedi dobra nad zlom
Na Nedelju svih svetih, u hramu Rođenja Hristovog služena je sveta liturgija, a zatim osveštani i temelji budućeg parohijskog doma – duhovnog centra koji će postati oslonac vernicima ovog kraja i mesto hrišćanskog sabranja.
Arhiepiskop vršački i mitropolit banatski ove godine slavi pedeset godina od monaškog postriga i četiri decenije episkopske službe, a iza njega je put kroz ratove, izgnanstva, bogoslovije i hiljade duša koje mu duguju duhovno preobraženje.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.
Jerej Hrama Svetog Ilije u Mirijevu objašnjava zašto su vera i praštanje važniji od raskošne trpeze i velikih troškova i kako porodično okupljanje može da pomiri i one koji godinama ne razgovaraju.