Arhiepiskop vršački i mitropolit banatski ove godine slavi pedeset godina od monaškog postriga i četiri decenije episkopske službe, a iza njega je put kroz ratove, izgnanstva, bogoslovije i hiljade duša koje mu duguju duhovno preobraženje.
Srpska pravoslavna crkva, a naročito verni narod Banata, u godini Gospodnjoj 2025. sa molitvenom radošću i duhovnim ushićenjem obeležava dva velika jubileja: pedeset godina od monaškog postriga i četiri decenije od episkopske hirotonije arhiepiskopa vršačkog i mitropolita banatskog Nikanora. Ovaj dvostruki jubilej jeste retkost u istoriji naše Crkve, ali i svedočanstvo života koji je u celosti posvećen Hristu, Crkvi i narodu.
Od detinjstva pod zaštitom Presvete Bogorodice
U selu Medviđi kod Benkovca, u pobožnoj i mnogobrojnoj pravoslavnoj porodici Bogunović, 20. avgusta 1952. godine rođen je Veljko – kasnije monah, episkop, a danas mitropolit Nikanor. Još kao dečak pokazivao je neobičnu ljubav prema bogosluženju, često boraveći u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Tamo se, među ikonama i mirisom tamjana, začela tiha i sveta čežnja ka monaškom životu.
Wikipedia/Vujcic
Vladika banatski NIkanor
Vođen blagoslovom episkopa dalmatinskog Stefana, mladi Veljko je 1968. godine upisao Bogosloviju Svetih Tri Jerarha u manastiru Krki, duhovnoj svetilnici Dalmacije. Po završetku školovanja i služenju vojnog roka, 27. avgusta 1975. godine, u manastiru Krupi, primio je monaški postrig, došavši pod skut Presvete Bogorodice baš na njen praznik – Uspenje. Dobio je ime Nikanor, po svetom pobedonoscu u veri, i odmah sutradan rukopoložen je u čin jerođakona. Jeromonah postaje 1. januara 1978. godine u Imotskom.
Obrazovanje u Duhu i istini
Neumoran u duhovnom i intelektualnom uzrastanju, otac Nikanor odlazi na Moskovsku duhovnu akademiju u Sergijev Posad, gde stiče visoko bogoslovsko obrazovanje i uspešno brani diplomski rad na temu: Sveti Vasilije Veliki – njegov život i liturgijski rad. Po povratku u otadžbinu, kao profesor, postaje stub duhovnog oblikovanja novih pokolenja u Krki. Godine 1981. izučava nemački jezik u Nemačkoj, pokazujući želju da i van granica otadžbine služi Crkvi.
Poziv u episkopski čin
Sveti Arhijerejski Sabor SPC ga 1985. godine bira za episkopa hvostanskog, vikarnog episkopa mitropolita crnogorsko-primorskog Danila. Hirotonisan je u Sabornoj crkvi u Beogradu, od strane patrijarha Germana i više arhijereja, čime započinje njegovo arhijerejsko služenje Crkvi i narodu. Njegova episkopska služba bila je ispunjena brojnim izazovima, naročito tokom ratnih godina na prostoru bivše Jugoslavije.
SPC
Vladika banatski Nikanor
Kao episkop gornjokarlovački, upravljao je eparhijom sve do progonstva 1995. godine. Tada kreće nova etapa njegovog služenja – od Patrijaršije u Beogradu, preko Divčibara i Žičke eparhije, sve do Australije i Novog Zelanda, gde postaje episkop u Mitropoliji novogračaničkoj.
Kruna jednog života
Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora, maja 2024. godine, vladika Nikanor je ovenčan titulom arhiepiskopa vršačkog i mitropolita banatskog, što je istorijski čin za celu Eparhiju banatsku, ali i zasluženo priznanje čoveku koji je više od pola veka čitavo svoje biće položio pred Hristove skute.
Njegova vera je tiha, ali nepokolebljiva. Njegovo bogosluženje je uzvišeno, ali jednostavno. Njegovo arhipastirstvo je delatno, ali nenasrtljivo. On ne govori mnogo – ali njegova dela svedoče. I upravo u toj tihosti, u skromnosti i nepokolebljivoj službi Crkvi, leži snaga mitropolita Nikanora.
Duhovno vaskrsenje Banata
Od 2003. godine, kada je izabran za episkopa banatskog, pa sve do današnjeg dana, vladika Nikanor neprestano gradi, obnavlja i duhovno utvrđuje ovu eparhiju. Ustoličen 8. februara 2004. godine u tron episkopa banatskih, donosi u Banat ne samo svežinu duhovnog života, već i veliki stvaralački poduhvat. Pod njegovim arhipastirskim okriljem:
Osveštano je 33 temelja budućih hramova
Gradi se 24 nova hrama
Izgrađeno je 30 hramova
Podignuto je 35 parohijskih domova i 30 crkvenih sala
Kupljeno je 17 kuća za sveštenike
Rukopoloženo je 146 sveštenika
Povećan je broj bogoslova, monaha i veroučitelja
Obnovljeni su Vladičanski dvor i Saborni hram u Vršcu
Wikipedia
Manastir Mesić kod Vršca
Služba vladike Nikanora nije ostala trag samo na vidljivom, materijalnom planu. Povećan je broj učenika veronauke, štampani su kvalitetni udžbenici i priručnici, a pokrenute su I značajne publikacije Banatskog vesnika i crkveno-istorijske monografije. Eparhija banatska pod vladikom Nikanorom postaje pravo plodno tlo duhovne obnove.
Zavet jednom narodu, zakletva Bogu
Dva jubileja – 50 godina monaštva i 40 godina arhijerejskog služenja – nisu samo lična proslava, već i prilika celokupne Crkve i vernog naroda da iskažu zahvalnost. Zahvalnost za svakog rukopoloženog sveštenika, za svaki obnovljeni hram, za svaku veroučiteljsku svesku, za svaku bogoslovsku misao koja je iz njegovog srca ponikla.
U prepunom zemunskom hramu posvećenom Bogorodici, poglavar Srpske pravoslavne crkve služio je svetu liturgiju i u nadahnutoj besedi govorio o snazi pravoslavne vere, njenoj ulozi u životu pojedinca i naroda, te rukopoložio novog sveštenika pred sabornim narodom.
U Nedelju svih svetih, u manastiru Glogovcu kod Šipova održan je tradicionalni Janjski sabor, na kome su vernici liturgijski proslavili svetitelje stradale u Drugom svetskom ratu, u prisustvu Vladike Sergija, sveštenstva i brojnih vernika.
Tokom susreta u Patrijaršijskom dvoru u Beogradu, patrijarh Porfirije i Edvard Ferguson razgovarali su o ulozi Crkve u izgradnji mira, obnovi Međureligijskog veća u BiH i duhovnim vezama Srpske i Anglikanske crkve koje je negovao i Sveti vladika Nikolaj.
Najviše se patrijarhu Porfiriju poslednjih dana zamera što još nije čestitao Studentskoj listi, a to su uradili i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, ali i beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet
Svetom arhijerejskom liturgijom, uz sasluženje arhijereja iz tri pomesne crkve, odata je počast duhovniku čija su ljubav prema narodu i apostolska revnost ostavili neizbrisiv trag.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od tihog monaškog postriga u manastiru Krupi do vođenja eparhije u kojoj su nikli deseci novih hramova – mitropolit banatski Nikanor obeležio jubilej koji otkriva priču života posvećenog Bogu i narodu.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve služio je svečanu liturgiju i uputio poruke koje su dirnule prisutne, ističući vekovnu tradiciju i duhovnu snagu drevne svetinje.
Na obeležavanju 150 godina Nevesinjske puške odzvanjale su reči o veri koja oslobađa, o ljubavi jačoj od smrti i jedinstvu naroda bez kog nema istinske slobode.
Hram Svete velikomučenice Nedelje u Karinu Gornjem ponovo je na meti nacionalističke mržnje – Eparhija dalmatinska najoštrije je osudila ovaj sramotni čin i pozvala na mir i ljubav u Hristu.
Najviše se patrijarhu Porfiriju poslednjih dana zamera što još nije čestitao Studentskoj listi, a to su uradili i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, ali i beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima