Shutterstock/Ajdin KamberOstrog godišnje poseti nekoliko stotina hiljada ljudi
U crnogorsku svetinju se uputila nakon dužeg vremenskog perioda, kako bi se pomolila Svetom Vasiliju Ostroškom.
Manastir Ostrog je velika svetinaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koju posećuju i vernici ostalih religija, pa upravo tu spas, nadu i utehu nalaze i muslimani, Jevreji, katolici i mnogi drugi... Kažu da se put u Ostrog ne planira, već se samo desi.
Kako to izgleda, iz ugla jedne Beograđanke koja se nedavno vratila iz Ostroga?
- Prvo moram da vam kažem jedno: ako ste nekad čuli da na Ostrog ne možete da pođete kad vam je volja, već kad vas Sveti Vasilije pozove, ja sam tu da vam potvrdim da je to čista istina.
Posle višemesečnog planiranja i dogovaranja oko odlaska, svaki plan je propao. Ili nema novca, ili nema autobuskih karata, ili nema vremena, ili je loše vreme… Uvek nešto. Kada sam nakratko odustala, u utorak je stigao poziv kao grom iz vedra neba – "Hoćeš u petak na Ostrog? Besplatno je, noćimo tamo, krećemo u petak uveče, vraćamo se u nedelju uveče - kaže ova Beograđanka.
- Naravno da hoću! I eto ga – idem, konačno, novac mi i ne treba, a slobodan vikend se sam namestio!
Noćno putovanje prošlo je brzo, i odjednom posle osam ili devet godina, više se i ne sećam, ponovo u daljini ugledah obrise Ostroga. Osmeh mi se sam razvukao na lice, i dok je naš mini-bus lagano vijugao putem punim krivina, polako se i velika, bela svetinja ušuškana u skoro sam vrh krševite planine polako nazirala između drveća.
Povremeno su mi pažnju skretali komentari vozača (Majko mila, šta je ovo, sletećemo!) i mojih saputnika koje je hvatala mučnina od visine i krivudanja. Htela sam da im kažem na sav glas: "Hej ljudi, pa ovde ne može ništa da vam se desi!".
Tanjug Strahunja Aćimović/wikipedia
Manastir Ostrog
Konačno, popeli smo se do donjeg manastira posvećenog Presvetoj Trojici. Odatle, reče vođa puta, ko želi, može pešice, ko neće – vozimo do gornje kapije. Naravno odlučila sam da idem pešice!
I da znate – strmo je, visoko, ima dosta da se hoda, naporno je – naročito onima koji kao ja pretežno sede u kancelariji. Ipak, moje dve divne pratilje, koje sam na ovom putovanju i upoznala, i ja na kraju smo žive i zdrave stigle, savladavši kamenito i nestabilno improvizovano stepenište kojim se kroz šumu dolazi do Gornjeg Manastira. U porti manastira – bar 300 ljudi! Jedva smo uspele da pronađemo strunjače i ćebad i smestimo se među stotinama ljudi koji su se tiskali na prostranom betonu ispred konaka, samo da bi uspeli da prespavaju jednu noć pod velikom svetinjom.
Sačekasmo red za celivanje moštiju – punih dva sata. Kolona se vrlo polako kretala uskim stepeništem koji vodi do pećine u kojoj se čuvaju mošti Svetog Vasilija. Sunce je upeklo u stene, a mene strašno zabolela glava.
Pitala sam se hoću li izdržati, kada su mi se misli same izgubile i otišle Svetom Vasiliju. U tren oka (verovatno mnogo više), našla sam se u pećini i poklonila se svečevim moštima.
Tanjug Strahunja Aćimović/wikipedia
Sveti Vasilije Ostroški
O, kako me je čudesno prošla glavobolja! Verujte, nemojte da verujete, meni je svejedno, ja znam!
Posle večernje molitve, prošetala sam sa novim prijateljicama, i otkrile smo koliko su monasi i devojke koje dobrovoljno pomažu na Ostrogu divni, požrtvovani i koliko im je stalo da svima izađu u susret, da svakome daju besplatnu svetu vodu i osveštano ulje, da svakog ko želi ispovede, prime da celiva mošti…
Preumorne od puta, mislile smo da legnemo već u 8 – na kraju, ja sam sebe uhvatila kako se po mrklom mraku ponovo penjem prema pećini, a jedna od mojih saputnica čeka red za ispovest.
Kada sam se konačno smestila na svoj deo strunjače, zaspala sam istog trena. Ranije tog dana slušala sam ljude koji govore kako ćemo se smrznuti, kako nema dovoljno ćebadi, kako duva vetar, hoće kiša… I pala je, nakratko, ali nismo odustale – pokrile smo stvari i čekale da stane.
Da se vratim na noć. Ležala sam na mokrom dušeku i ništa mi nije smetalo. Ne znam ni sama koliko sam već spavala, kada me je probudila iznenadna hladnoća. Jedva sam otvorila oči i videla nešto što mi se toliko urezalo u dušu da ću verovatno pamtiti do kraja života.
Monah je stajao iznad moje glave, smeškao se, mislila sam da sanjam. A onda se spustio do dušeka, stavio mi ruku na glavu i upitao – "ti pišeš pesme?". Rekla sam da pišem, ne znam kako je znao, sam je naslutio. To sam radila za svoju dušu i baš niko nije znao…
Rekao mi je – "hajde da čujem jednu tvoju pesmu".
Freepik
Mesto gde se postavljaju dušeci za one koji noće u porti manastira
Istina je da sam u poslednje vreme pisala baš pesme za svoju dušu, a najviše me pogodio razvod, od tad su pesme za mene bile olakšanje duše…
Počela sam da recitujem jednu prilično mračni u tešku pesmu, reči su se odlepljivale od mojih usta i nekako sam je mehanički izgovarala.
Monah se nasmejao i počeo je da mi čita molitvu…Trebalo mi je par trenutaka da se setim gde sam. Pogledala sam u daljinu. U sredini stene – ikona Svetog Vasilija, čiji lik kao da me je gledao pravo u oči. Više nje, veliki beli krst koji sija. A ne znam od čega sija, tu nema svetla. Nažalost, u momentu mi nije ni palo na pamet da fotografišem. Hladnoća je nestala, opet mi je bilo toplo. Znala sam da me ogromna stena čuva, i mene i sve koji su mirno spavali oko mene.
Htela sam nekome da kažem. Sa osmehom sam pogledala u Jelenu – mirno je spavala. Zatim u Nevenu – sanjala je poput bebe.
Sa istim osmehom ponovo sam legla, a tonući u san, čula sam nešto što bih mogla da opišem kao tiho kuckanje i lagani bat koraka. Nisam htela da otvorim oči. Verujem ko je to bio. Znam ko je to bio.
I otkrila sam zašto mi je bilo hladno – vetar je sa mene zgrnuo do struka tanano ćebe kojim sam se pokrivala. Bila sam mu zahvalna što me je probudio da vidim tu lepotu, tu tonu naizgled suvog i beživotnog kamenja sa blještavim ukrasom na vrhu, koji preko noći postaje gordi, snažni, nepokolebljivi čuvar, koji vas ne da ničemu i nikome.
A na planini koju čuva Sveti Vasilije moguće je sve, pa čak i da iz grube, oštre i strme stene niknu ljubičice i neko predivno roze cveće koje sam prvi put u životu videla - zaključuje svoje svedočenje ova Beograđanka.
Istraživanje agencije Ipsos pokazuje da Crkva uživa najveće poverenje među građanima Crne Gore, dok su državne institucije na znatno nižem nivou poverenja.
Poseta ovom manastiru, smeštenom visoko u steni, nije klasično putovanje, već predstavlja duhovnu avanturu, a za svakog vernika, to je pravo hodočašće.
Fondacija „Ihtis“ donirala je 2.800 evra za obnovu gazdinstva porodice Bulatović u selu Bela Crkva kod Rožaja, potvrđujući da nijedna borba nije uzaludna kada se srca ujedine u milosrđu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Pripadnici elitnih policijskih jedinica i komandiri Okružnog zatvora 23. marta polaze peške ka svetinji Svetog Vasilija Ostroškog kako bi pomogli u lečenju dvoje mališana.
Bez pompe i velikih reči, u molitvi i sabranosti, Sabor Svetog Jovana Krstitelja u ostroškoj svetinji protekao je kao retka prilika da se vera ne objašnjava - već doživi.
Na praznik Prepodobne Efrosinije i Prepodobnog Sergija Radonješkog u Crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu služena je zaupokojena liturgija za pokoj duše oca Ilije.
U besedi za sredu 5. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava da svi narodi moraju stati pred Hrista, a ono što danas odlučimo o veri oblikuje večnu sudbinu svakog od nas.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
Ketrin Krik je od audicija za filmove došla do punih arena i miliona pregleda, uz egzorcizme obećava isceljenja, dok verski analitičari upozoravaju da iza svega stoji zloupotreba vere i profit.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Simeona Novog Bogoslova po starom i Blagovesti po novom kalendaru. Katolici slave Navještenje (Blagovesti), dok muslimani i Jevreji danas nemaju većeg opšteg praznika.
U Vranju je služen pomen stradalima, dok su reči poglavara Srpske pravoslavne crkve o ubijenim devojčicama, izgubljenom miru i savesti čovečanstva otvorile pitanje - kuda ide svet ako zaboravi vrednost života.