ZNATE LI ŠTA JE ANTIFON? Misteriozni glas iz crkve koji pomera granice molitve
Ovaj pojam označava naizmenično pevanje koje možda ne prepoznajete, a nosi duboku teološku poruku i stvara jedinstven liturgijski dijalog između hora, anđela i vernika.
Posebno mesto u pravoslavnom shvatanju milostinje zauzima briga o bolesnima i nemoćnima.
U pravoslavnom učenju, milostinja i pomoć drugima predstavljaju temelj hrišćanskog života i istinskog nasleđivanja Hrista. Dela milosrđa nisu samo izraz saosećanja, već i duboka duhovna potreba svakog vernika da kroz ljubav prema bližnjem posvedoči veru u Boga.
Crkva uči da je ljubav prema čoveku neodvojiva od ljubavi prema Stvoritelju, pa tako pomaganje drugima postaje čin služenja samom Hristu, koji je rekao: "Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“
Posebno mesto u pravoslavnom shvatanju milostinje zauzima briga o bolesnima i nemoćnima. Bolest se u hrišćanskoj misli ne posmatra samo kao fizička patnja, već i kao iskušenje, prilika za očišćenje duše i približavanje Bogu.
Oni koji pomažu obolelima – bilo da je to kroz lepu reč, brigu, utehu ili materijalnu pomoć – postaju oruđe Božije milosti. Njihova dela nisu samo humana, već i sveta, jer u bolesnima i patnicima prepoznaju samog Hrista.
U vremenu kada se često zaboravlja na one koji pate, pravoslavna duhovnost nas podseća da upravo u susretu sa bolesnima i slabima čovek nalazi put ka istinskom smirenju i spasenju. Milostinja tada prevazilazi granice prolaznog i postaje most ka večnosti, jer se kroz ljubav i žrtvu rađa duhovno bogatstvo koje ne može propasti.
O značaju pomaganja onima koji boluju, govorio je i starac Stefan Karuljski, rekavši:
"Svaki hrišćanin treba da zna da pomažući teško obolelom u bilo čemu, odlazi iz ovog sveta sa njegovom molitvenom zaštitom!"
Ovaj pojam označava naizmenično pevanje koje možda ne prepoznajete, a nosi duboku teološku poruku i stvara jedinstven liturgijski dijalog između hora, anđela i vernika.
Pravoslavlje uči da je dete dar Božiji, ali i odgovornost koju roditelji preuzimaju pred Bogom.
U pravoslavnoj tradiciji, molitvenik se smatra duhovnim saputnikom svakog vernika.
Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.
Pomenuti na liturgiji nekoga ko nema nikoga da ga se seti - to je čin istinske milosti.
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Mitropolit Antonije Blum ostavio je za sobom riznicu beseda i svedočanstava koja nas podsećaju da se vera najdublje pokazuje onda kada smo spremni da damo i ono što nam je poslednje.
Pokajanje je jedno od najvažnijih duhovnih dela, jer bez njega nema ni istinskog mira, ni duhovnog napretka, ni večnog života.
Iza spoljašnje urednosti krije se gubitak radosti, koji prema svetogorskom starcu otkriva dublju duhovnu krizu savremenog čoveka.
Sveštenik upozorava da stanje koje liči na duhovno prosvetljenje može postati ozbiljna obmana koja čoveka odvaja od Crkve i narušava njegov odnos prema drugima.
Prema učenju Crkve, zaštita čoveka ne dolazi od predmeta, amajlija i narodnih verovanja, već isključivo od Boga, vere i molitve.
Iskušenik iz Manastira Svetog Pavla tokom medicinskog prevoza iskočio je iz sanitetskog vozila, zadobio višestruke povrede i završio na respiratoru, dok monasi i lekari pokušavaju da razjasne okolnosti neobičnog incidenta.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Pravoslavlje uči da prava snaga nije u tome da čovek pobedi drugoga, već sebe.
Nisu svaka tuga i svako ganuće znak duhovnog napretka.
Stari recept sa Kosova i Metohije vremenom je dobio posebnu verziju u beogradskim kuhinjama, pa je nastalo zasitno i mirisno jelo koje mnoge podseća na nedeljne ručkove, pun sto i ukuse kakvi se danas retko sreću.