NA SVETOJ GORI ČASOVNICI SU SKORO BESKORISNI, JER MONASI DRUGAČIJE RAČUNAJU VREME: Otac Siluan Svetogorac otkriva kako je kada sunce određuje koliko je sati (VIDEO)
U svetogorskim manastirima časovnici postoje, ali ne diktiraju život. Podvižnici žive po vizantijskom računanju vremena, gde je 12 časova onda kada počinje zalazak sunca.
Na Svetoj gori, mestu gde vreme ne teče po zakonima savremenog sveta, časovnik na koji smo navikli gotovo da gubi svoj značaj. U ovom duhovnom središtu pravoslavnog monaštva vreme se računa prema vizantijskom sistemu, u skladu sa drevnim tipikom koji prati zalazak sunca, a ne ponoć kao početak novog dana.
Zvanično, na Atosu se koristi stari julijanski kalendar, dok se vreme meri po vizantijskom načinu računanja. Prema ovom sistemu, dvanaest sati ne označava podne, već trenutak zalaska sunca, čime se monaški život usklađuje sa prirodnim ritmom koji je Bog uspostavio prilikom stvaranja sveta. Ova praksa ima duboko duhovno značenje, jer monasi ne teže ljudskim merilima vremena, već neprekidnom bogosluženju i harmoniji sa prirodnim poretkom.
Printscreen Svetigora
Jeromonah Siluan Svetogorac
Dnevni monaški raspored podeljen je na tri osmočasovna ciklusa, namenjena molitvi, radu i odmoru. Za razliku od sveta, gde su obroci često precizno vremenski određeni, na Svetoj Gori obeduje se dva puta dnevno, prema vizantijskom tipu. O tome svedoče i reči jeromonaha Siluana Svetogorca:
- Mi nemamo tri obroka, u manastiru imamo dva. Jedan se zove ručak, drugi se zove večera. Ručak je malo ranije, ali mi ga zovemo ručak. Imamo i drugačije vreme, po Vizantijskom tipiku. Kada je na Svetoj Gori zalazak sunca, tada je tačno 12 sati, tako se i računa. Imamo dva sata: jedan koji pokazuje ovo naše vreme, drugi koji pokazuje vizantijsko vreme. To je sve ustanovljeno vekovima, to nije od sada.
Ovakav način računanja vremena svedoči o neprekinutom kontinuitetu sa vizantijskom tradicijom, koja je vekovima oblikovala pravoslavno monaštvo. Svetogorski monasi žive u neprekidnom duhovnom ritmu, gde se granice između dana i noći stapaju u neprestanoj molitvi i bogosluženju. Na Svetoj Gori vreme nije samo mera prolaznosti, već podsećanje na večnost, u koju svaki monah, tihim korakom, stremi.
Obeležavajući praznik Prepodobnog Simeona Mirotočivog, osnivača ove srpske svetinje na Svetoj Gori, iguman Metodije sa bratstvom dočekao je episkopa Justina.
U srcu svetogorske zajednice, monasi se povlače u duboku tišinu kako bi očistili svoju dušu i osnažili veru pred najveći hrišćanski praznik – Vaskrsenje Hristovo.
Arhimandrit Metodije iz srpske carske lavre na Svetoj gori poručuje da uzdržanje nije samo telesni podvig, već poziv na unutrašnju promenu kroz praštanje, milosrđe i ljubav prema bližnjima.
Bez mesa i mlečnih proizvoda, ali sa neodoljivom aromom i savršenim spojem sastojaka – otkrijte recept za jedinstvenu musaku sa Svete gore koja donosi duh monaške trpeze u vaš dom!
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svete mučenice Veru, Nadu i Ljubav i majku im Sofiju po starom kalendaru, dok po novom slave Svetog Grigorija Jermenskog. Katolička crkva obeležava Svetog Jeronima. Jevreji obeležavaju peti dan Sukota, dok muslimani nemaju veliki praznik.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Sveti Pajsije i Prepodobni Porfirije razotkrivaju mračne tajne savremenih muzičkih pravaca i ukazuju na duhovnu silu vizantijskog pojanja koje umiruje srce i spaja čoveka s Bogom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.