Crkva čini razna dopuštenja ako su u pitanju spasenje i uteha svojih vernih čeda, naglašavao je otac Ivan.
Gubitak bliske osobe jedna je od najtežih životnih boli. Upokojenje voljenih nikada ne prestaje da boli, iako Crkva ističe da "nema smrti" i da je to samo prelazak iz ovozemaljskog u večni život.
Pojedini dani su posebno teški. Jedan od njih je rođendan preminule osobe. To je dan kada su ranije stizale poruke, pozivi, okupljanja, pokloni i osmesi, kada se slavilo i veselilo.
Ljudi se često pitaju kako da obeleže rođendan nekoga ko se upokojio i da li je u redu uopšte to i raditi. Da li otići na groblje, ostati kod kuće, zapaliti sveću, okupiti porodicu ili jednostavno pokušati da ignorišu datum...
Shutterstock/Tukhfatullina Anna
Rođendan upokojenih, Ilustracija
Odgovor na ovo pitanje svojevremeno je dao sada upokojeni otac Ivan Delić.
- Predanje Crkve govori da se samo tri rođendana slave i proslavljaju. To su rođenje samoga Gospoda našega Isusa Hrista odnosno Božić, 7. januara, Rođenje Majke Božije (tzv. Mala Gospojina, 21. septembar) i Rođenje Svetoga Jovana Preteče (Ivanjdan, 7. jul) - isticao je on.
Rođendani ostalih osoba se, kako je naglasio, po učenju Crkve, ne bi trebalo slaviti.
Shutterstock/NetPix
Sveća, Ilustracija
- Ipak, Crkva čini razna dopuštenja, ako su u pitanju spasenje i uteha svojih vernih čeda, dece Svoje. Može se na dan rođendana upokojenih izaći na grob, pozvati sveštenik (ili odneti u hram Božji koljivo, žito) da se obavi pomen bliskoj osobi. Takođe je preporučljivo da se da ime da se pominje na Svetoj liturgiji 40 dana jer time činimo najveće dobro za duše naših usnulih.
Za vreme praznika Vozdviženija životvornog krsta Gospodnjeg, kada su svi krenuli ka crkvi, ona je želela da uđe u hram, ali je neka nevidljiva sila zadržala i nije joj dala da uđe.
U Sveti i Veliki utorak molitveno se sećamo na Gospodnji odgovor farisejima i sadukejima, o drugom dolasku Hristovom, kao i Evanđelske perikope o deset mudrih i deset nerazumnih devojaka.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".