Facebook/Свети Јован Претеча, shutterstock.com/Paul shuang/hramikonaIkona Svetih nnovomušenika optinskih jeromonah Vasilije, monah Trofim i monah Terapont
Na praznik Vaskrsenja Hristovog 1993. godine, u tišini drevne Optinske pustinje, dogodio se svirepi zločin koji je ostavio neizbrisiv trag na savremenoj crkvenoj istoriji. Ubistvo trojice krotkih slugu Božijih otvorilo je pitanja o duhovnoj borbi, zlu koje vreba i svetosti koja ne umire — čak ni u smrti.
U jutro svetlog Vaskrsa, 18. aprila 1993. godine, pravoslavni svet potresla je vest o zločinu koji je došao iz same Rusije, zemlje mučenika i svetaca. U sveštenom miru Optine Pustinje, jednog od najznačajnijih manastira Ruske pravoslavne crkve, tri monaha – jeromonah Vasilije, monah Trofim i monah Terapont – postradali su od ruke čoveka zaslepljenog duhom tame, koji je došao s oružjem u srcu mržnje prema onima koji žive za Hrista.
Krv je kapala na pragu drevne svetinje. Nebo nad Optinom je ćutalo, a zvona Vaskrsa zazvonila su nad telima trojice krotkih slugu Božijih. To nije bio samo zločin — to je bilo mučeništvo. Kao jagnjad, monasi nisu pružili otpor. Njihova smrt nije bila obična, već je poprimila obličje Golgote. U času kad su pravoslavni vernici širom Rusije pevali: „Hristos voskrese iz mertvih...“, njihova krv se slivala niz kamene ploče svetinje, postajući svedočanstvo da Krst i danas stoji u srcu sveta.
Njihovo stradanje nije bilo plod slučajnosti. To je bila tajna žrtva, poziv odozgo, pečat svetosti koji se ne dobija rečima, već životom. Jeromonah Vasilije bio je čovek žive reči, propovednik čije su reči bile prožete istinom. Monah Trofim nosio je u srcu blagost i tihu bol za svakog čoveka, dok je monah Terapont živeo u bezmolviju — tišini koju Sveti Oci nazivaju „tajnom budućeg veka“. Svako od njih bio je jedna sveća, a zajedno — trosvećnjak vere, nade i ljubavi.
Printscreen
Ikona Svetih novomučenika optinskih Vasilijq, Trofima i Teraponta
- Na žrtvu Bogu prinosi se ne ono što je loše, već ono što je najbolje - govorio je sveti mučenik otac Jovan Vostorgov. I zaista, Gospod je uzeo ono najbolje što je ta svetinja imala – trojicu čistih, poslušnih, pokajanih.
U vremenu kad se mnogi odriču Krsta, oni su ga poneli do kraja. Nisu bili mučenici jer su ginuli; bili su mučenici jer su živeli kao Hristovi. I kad je došla smrt, nisu je dočekali sa strahom, već kao poslednji korak ka Onome kome su se već bili predali.
Optinski mučenici nisu zaboravljeni. Po molitvama njihovim dešavala su se isceljenja, duševna preobraženja i tihi, nevidljivi doticaji blagodati u srcima onih koji su im se obraćali. Sve više vernika svedoči o njihovom zastupništvu i veruje se da će Crkva zvanično proslaviti njihova imena u liku svetih.
Krv novih mučenika nije uzalud prolivena. Ona svedoči da Crkva ne živi samo u knjigama i liturgijama, već u stradanju, ljubavi i pobedi nad zlom — u Hristu.
Njihova smrt nas podseća da su vrata Carstva nebeskog uska i da se ulazi ne bogatstvom, ne slavom, već srcem čistim, životom kajanim i ljubavlju do smrti.
Neka njihovo ime bude upisano u Knjigu večnosti, a njihovo mučeništvo — kao zlatno zrno — donese plod vere u našim srcima.
Uprkos napetostima i izazovima, palestinski hrišćani u Crkvi Rođenja Hristovog dočekali Blagodatni oganj, potvrđujući da vera nije slomljiva ni pod težinom rata.
Pravoslavna crkva podseća vernike da se posle vaskršnje liturgije osvećuju darovi pripremljeni za prazničnu trpezu – od ofarbanih jaja do sira i mesa, kako bi u svoje domove uneli ne samo radost praznika, već i Božji blagoslov
U trenucima kada radosno kličemo „Hristos vaskrse!“, duša se najdublje osvećuje molitvom. Otkrivamo zašto je čitanje Akatista Vaskrsenju Hristovom najsnažniji način da istinski doživimo smisao Praznika nad praznicima.
U blagodatnoj atmosferi Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, uoči najvećeg hrišćanskog praznika, obavljeno je zajedničko krštenje gotovo pedeset vernika, uz snažne poruke o večnom životu koje su dotakle srca prisutnih.
Priča o mladiću iz Jerusalima koji je svojim životom pokazao da istinska snaga dolazi iz ljubavi prema Hristu, čak i pred najtežim iskušenjima i mučeništvom.
Sa samo 12 godina, pokrenuo je međureligijske inicijative, kako u školi, tako i van nje, i uspeo da otvori multiverkse molitvene prostorije u osnovnoj i srednjoj školi u gradovima Vitbi i Ošava u kanadskoj provinciji Ontario.
U manastiru Ostrogu je sarađivao sa ocem Jovanom (Radosavljevićem), upravnikom monaške škole i svojim duhovnim ocem. Ubrzo je otišao u vojsku, a zatim je otputovao kao poklonik na Svetu goru.
Na prijemu u Patrijaršiji istaknuto je da Srbija predstavlja primer harmonije među verama, a razgovarano je o jačanju dijaloga, miru i zajedničkim vrednostima koje povezuju Istok i Balkan.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
Otkrijte kako pivo pretvara ovo jednostavno jelo u ukusnu salatu sa istorijom dugom vekovima, zapisanu još 1855. u "Srbskom kuvaru" jeromonaha Jerotija iz Krušedola.
Njeno poslednje pojavljivanje u Novom zavetu beleži se na dan Pedesetnice, kada je bila među apostolima prilikom silaska Duha Svetoga – događaja koji se smatra rođenjem hrišćanske crkve.
Nedoumicu je za čitaoce portala religija.rs rešio sveštenik Nenad Stojanović, navodeći šta smemo, a šta ne bi trebalo da radimo sa pokvarenim vaskršnjim jajima.
U manastiru Ostrogu je sarađivao sa ocem Jovanom (Radosavljevićem), upravnikom monaške škole i svojim duhovnim ocem. Ubrzo je otišao u vojsku, a zatim je otputovao kao poklonik na Svetu goru.
Poglavar Kiparske pravoslavne crkve poručuje da EU primenjuje dvostruke standarde, otkriva kako se uništava pravoslavno nasleđe i upozorava da genocid nad Grcima na Kipru traje i danas.
Pašinjan je u junu optužio jermenskog patrijarha za kršenje zaveta celibata, tvrdeći da ima dete, što je, prema crkvenim kanonima, nespojivo s njegovim zvanjem.
U manastiru Ostrogu je sarađivao sa ocem Jovanom (Radosavljevićem), upravnikom monaške škole i svojim duhovnim ocem. Ubrzo je otišao u vojsku, a zatim je otputovao kao poklonik na Svetu goru.
Neposredno pred liturgiju u crkvi u Orelu, sa ikone Hrista Spasitelja poteklo je blagouhano miro. Nastojatelj hrama ističe da je ovo znak Božje milosti i poziv na pokajanje, dok se vernici okupljaju u suzama i molitvi pred čudotvornom ikonom koja širi miris mira.