NIČIM BOGA NEĆETE OBRADOVATI KAO OVIM POSTUPKOM! Sveti Nikolaj je govorio da se tad više raduje i od majke kad vidi sina "popravljenog"!
Bog ne traži savršenstvo, već iskreno srce.
Bog je taj koji priziva u život i koji poziva iz ovog života. Dakle, Bog ima konačnu reč, govori otac Aleksandar o samoubistvu, ali i naglašava da niko nikome, ipak, ne sme i ne treba da sudi.
Samoubistvo je jedno od najtragičnijih i najtežih pitanja s kojima se društvo, porodica i Crkva mogu suočiti. Pravoslavlje ga vidi kao ozbiljan greh – ne zato što osuđuje osobu, već zato što život smatra svetim darom Božijim. Uzeti sebi život znači, u očima Crkve, prekid s poverenjem u Božiju promisao i ljubav.
Sa druge strane, samoubistvo je jedini greh koji se ne može pokajati, a za crkvu je sveta tajna pokajanja, veoma bitna.
Ipak, važno je razumeti da Crkva čak ni ovaj čin ne osuđuje. Savremeni pravoslavni teolozi, kao i mnogi duhovnici, ukazuju na to da su mnogi koji počine samoubistvo bili u stanju dubokog duševnog bola, patnje, pa čak i duševne bolesti. U takvim slučajevima, odgovornost može biti umanjena – jer Bog vidi ono što ljudske oči ne mogu, unutrašnje stanje duše.
Iako SPC tradicionalno ne vrši opelo za one koji su sebi oduzeli život, izuzev u slučaju da postoji lekarski izveštaj da je osoba koja se odlučila za ovakav čin bila psihički bolesna, ono što je najvažnije – oni koji su ostali, porodica i prijatelji, nisu bespomoćni. I dalje mogu činiti mnogo za spasenje duše onih koje su izgubili.
O tome je jednoj emisiji na TV Hram govorio sveštenik Aleksandar Čavka.
- Suvišno je i govoriti da je samoubistvo veliki greh. Ničiji, pa ni moj život, nije moje vlašništvo nego smo ga dobili isključivo na dar od Boga, kao što sve i dobijamo. I prema tome, Bog je taj koji priziva u život i koji poziva iz ovog života. Dakle, Bog ima konačnu reč.
On kaže da oni koji se odluče na ovakav čin, prema učenju Crkve, pokazuju nepoverenja u promisao Božju.
- Ono što je surovo rekao Sveti Ava Justin, ali je i istinito, jeste da čovek koji počini samoubistvo, prvo pokazuje da ne ne veruje u Božju promisao, njegovo carstvo, i samim tim ni u Boga - naglašava otac Aleksandar i navodi je je to bogoubistvo iJudu dovelo do samoubistva.
Upravo iz ovog razloga, navodi, Crkva samoubicama ne vršiti opelo, izuzev u posebnim slučajevima.
- To se radi kada neko počini samoubistvo u stanju duševnog rastrojstva, kada je u pitanju lečeni psihički bolesnik, koji nije bio u stanju zdravog rasuđivanja, uz blagoslovog nadležnog arhijereja.
Bez ozbira na ovo i stav Crkveda je samoubistvo jedini greh za koji čovek ne može da se pokaje, naglašava da je na nama, koji ostajemo, da pokažemo ljubav prema svakom čoveku.
- Jedini koji zna dubinu svačijeg srca je Bog. Šta je čoveku u tom momentu bilo na duši, sa kakvim se okolnosima susretao, kako je on percipirao sve to, to je samo Bogu i njemu poznato. I zato, umesto da budemo sudije, na nama je da se molimo za sve.
Kaže da je njegov očinski savet svima onima koji su na ovakav način ostali bez nekoga koga su voleli, da se za njih mole u privatnim molitvima.
- Takvim ljudima preporučujem da čitaju Psaltir, postoje pasalmi koji su namenjeni za čitanje za upokojene, da pale sveće da pokoj duše samoubice, da čini dobra dela i milostinju za dušu onoga ko se na takav čin odlučio i pritom da mole one kojima dele milostinju da se i oni mole za njegovu dušu - ističe otac Aleksandar.
Podseća na priču iz Jevađenja o oduzetome, gde "oduzetoga" četvorica unose, a Hristos kaže da ga po veri njihovoj (četvorice) i na njihovu molbu isceljuje.
- Da li je ovaj čovek (oduzeti) imao veru, to sam Bog zna, u svakom slučaju bio je u takvom stanju da nije mogao ni da je ispovedi niti da sam dođe pred Hrista. I po njihovoj veri Bog ga isceljuje. To znači da se nikada ne zna kada naša vera nekome našem može pomoći - objašnjava sveštenik Aleksandar Čavka i podseća na događaj Svetog Makarija Velikog koji u pustinji nalazi lobanju neznabožačkog žreca.
- Po molitvi Makarija, žrec je bio udostojen olakšanja svojih muka. Mi se, dakle, treba da molimo i za ljude koji su pribegli ovako strašnom grehu kao što je samoubistvo, ne treba da im sudimo, nego da pokušamo našom ljubavlju da pokrijemo ono što su oni uradili - zaključuje otac Aleksandar.
Bog ne traži savršenstvo, već iskreno srce. Hrišćani veruju da su se demoni uplašeni od Antipe javili žrečevima u snu i rekli mu kako se oni boje Antipe, i kako moraju zbog njega da beže iz toga grada. Žrečevi su digli gomilu naroda protiv Antipe, i počeli ga mučiti i nagoniti da se odrekne Hrista i pokloni idolima. Deca nisu samo budućnost – ona su sadašnjost koju oblikujemo svakim svojim postupkom, pogledom i rečju. Kada nekoga osudimo, mi zapravo zauzimamo mesto koje nam ne pripada – mesto sudije, i to ne samo ljudske, već Božije.

NIČIM BOGA NEĆETE OBRADOVATI KAO OVIM POSTUPKOM! Sveti Nikolaj je govorio da se tad više raduje i od majke kad vidi sina "popravljenog"!
MOLIO SE ZA SVOJU PASTVU I CEO SVET I DOK JE UMIRAO U STRAVIČNIM MUKAMA: Danas je Sveti sveštenomučenik Antipa
OVOGA NI DECA, NAŽALOST, NISU POŠTEĐENA: Sveti Jovan Kroštanski o tome zašto se mališani nikad ne smeju ostaviti bez pažnje
AKO VAM OVO PADNE NA UM, ODMAH GA ODBACITE! Starac Siluan Atonski otkriva šta je najveća duhovna "prljavština"!
Iguman manastira Moštanica otkriva tragičnu priču o monahu koji je zbog ljubavi napustio Hrista, izgubio mir i postao simbol duhovne borbe između čoveka i iskušenja koje razara dušu.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
U besedi za 28. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da greh donosi razdor i pomračenje, dok je sve stvoreno od Boga u svojoj prirodi čisto i dobro.
Jedna osobina drži dušu otvorenom za Božji dar, a njeno zanemarivanje donosi unutrašnji nemir.
Dela Predraga Dragovića nisu bila samo slike i skulpture, već svedočanstvo istorije, vere i narodne memorije koja i dalje inspiriše nove generacije.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
Oslić sa belim lukom, peršunom i začinima ostaje sočan i narednog dana – jelo koje postaje još punijeg ukusa, otkrivajući tihe mudrosti monaškog života.
I dok se mahom priča o obavezama domaćina kako slava ne bi izgubila svoj smisao, malo se priča kako bi gosti trebalo da se ponašaju kad na nju dođu.