U trenutku kada svetlo nade zamire pod senkom bolesti, tamo gde medicina zaćuti i pogledi klonu pod teretom nemogućeg, Bog tiho progovori — ne u buci sveta, već u šaptu svetinje, u molitvi srca, u suzama koje kapnu pred ikonom. Tako se dogodila priča Andree Forca iz Beograda, žene kojoj su rekli da nikada neće postati majka, a koja danas na rukama drži čudo — dete rođeno iz vere, nade i ljubavi.
Sa svojim izabranikom Đorđem Trajkovićem, koji joj je bio oslonac kroz najteže dane, Andrea je koračala kroz dolinu tuge, tražeći tračak svetlosti u beskraju lekarskih izveštaja i prognoza. A onda, kada su se vrata zatvarala jedno po jedno, kada se činilo da je put do materinstva nepovratno zatvoren, neko joj je tri puta, u jednom danu, izgovorio isto ime — Tumane.
I kao da su nebesa tada prozborila, ona je poslušala...
– Mi smo jako želeli porod. I imali smo problem, to jest ja sam imala veći problem, jer sam imala kancer. I rečeno mi je da neću moći da imam porod. Međutim, u jednom danu, neko mi je tri puta rekao da treba da dođem u Tumane. I došli smo, pomolili smo se, dobili smo ulje. Ostali smo na molitvi za porod, bila je jako lepa. I godinu dana kasnije došli smo da zablagodarimo, jer smo blagosloveni porodom – ispričala je Andrea, dok joj se glas lomi od suza koje više nisu gorke — već radosne.
Tumane nisu običan manastir. To je mesto gde se rane srca zacele molitvom, gde se zagrljaj Boga oseća u tišini konaka, gde svetitelji poput Zosima i Jakova čuju i ono što ne znamo da izgovorimo. Tu je Andrea predala ono što je nosila u bolu, a vratila se kući noseći — novi život.
Danas, njih dvoje — Andrea i Đorđe — više nisu samo dvoje. Oni su porodica. U tišini doma, u osmehu deteta, u svakom pogledu jedno prema drugom, odzvanja poruka neba: – Za Boga ništa nije nemoguće.
Jer tamo gde se medicina završava, počinje vera. A vera je, kao i dete — uvek dar. Nikad zasluga, uvek milost.
VIDEO
Posle teškog oblika ishemije mozga i borbe za život, čudo iz manastira Tumane donelo je povratak u stvarnost i veru u život.
Kada su lekari nemoćno širili ruke, iskrena vera i molitve su suze vapaja pretvorile u suze radosnice.
Mlađan i Jelena više od decenije su čekali da dobiju dete, a onda su se pomolili Svetim Zosimu i Jakovu – i rodio se Bogdan.
Dok su se vernici na Veliki petak molili pred plaštanicom u manastiru Tumane, dogodilo se čudo koje je svedočio i sam iguman Dimitrije. Po zastupništvu svetitelja Zosima i Jakova, Mića Grbić ostavio je štaku i prvi put posle tri meseca — stao na svoje noge.