SLATKO SEĆANJE - BAKIN KOLAČ NA ČAŠE: Recept bez vage za savršeno sočnu i ukusnu poslasticu
Jednostavna smesa, proverena mera i miris vanilije koji vraća u dane praznika, mrsnih ručkova i tihog porodičnog mira.
Ova poslastica se nalazila i na slavskim i na ramazanskim stolovima, a njen stari način pripreme i danas ostaje isti kao pre stotinu godina.
U mnogim starim kuhinjama Balkana, gde se mirisi cimeta i pečenog testa pamte duže nego reči, tatlije su imale posebno mesto. Ovaj skromni, ali raskošno slatki kolač, čije ime vodi poreklo od turske reči „tatlı“, što znači slatko, preživeo je vekove, granice i običaje, ostajući jednako voljen i u islamskim, i u pravoslavnim, i u katoličkim domovima.
Nije bilo retko da se upravo tatlije nađu na trpezi kada se porodica okuplja za krsnu slavu, ali su imale i posebno vreme tišine i svetlosti tokom Ramazana, kada je iftar bez poslužene poslastice delovao nepotpuno. U toj jednostavnosti spajali su se strpljenje domaćice, toplina doma i ona vrsta radosti koja ne dolazi iz obilja, već iz zajedničkog stola. Tatlije su, uvek nekako, bile više od deserta - bile su mali znak da se praznici, uspomene i ljudi najlakše pamte po ukusu.
Za testo:
Za sirup:
• 1 kg šećera
• 1 kg vode
• sok od 1/2 limuna
U posudu staviti brašno, prašak za pecivo, 1 vanilin šećer, jaje i otopljeni margarin. Sve zajedno umesiti rukom dok se ne dobije prhko testo. Testo ostaviti da odstoji oko 15 minuta. Nakon toga nastaviti mešenje, uz postepeno dodavanje malo brašna ako je potrebno.
U posebnoj posudi pomešati mlevene orahe, sitno seckane urme, cimet i 3 kašike šećera. Ova smesa predstavlja fil za tatlije. Od testa uzimati male loptice veličine oraha, rastanjiti ih dlanom, staviti fil, pa pažljivo zatvoriti sa svih strana da ne iscuri nadev.
Oblikovane tatlije ređati na pleh i peći na 220 °C dok ne porumene. Dok se tatlije peku, pripremiti sirup: prokuvati šećer i vodu. Nakon oko 15 minuta ključanja dodati sok od limuna i 1 vanilin šećer. Kuvati dok sirup ne postane blago gust i svetložute boje.
Vruće pečene tatlije preliti vrućim sirupom.
Jednostavna smesa, proverena mera i miris vanilije koji vraća u dane praznika, mrsnih ručkova i tihog porodičnog mira.
Ova brza, zdrava poslastica očarava jednostavnošću i prirodnim aromama.
Raskoš ukusa u samo nekoliko minuta pripreme, idealna za dane kada želimo slatko, a ipak skromno i zdravo
Ovaj recept bez mleka, jaja i ulja pokazuje da jednostavnost ne znači odricanje - naučite kako pripremiti mekane kore i bogat fil koji će uneti toplinu u svaki postni trenutak.
Potrebno je tek nekoliko sastojaka i malo strpljenja da na vašoj trpezi osvane poslastica koja je decenijama čuvana u bosanskim domovima.
Stari recept od nekoliko sastojaka, sa tragom koji vodi od Mediterana do vojvođanskih kuhinja, ponovo budi toplinu doma i pretvara svako okupljanje u trenutak koji se pamti.
Ova nenametljiva, a raskošna poslastica spaja orahe, puter i nežne kore u "ružice" koje prizivaju detinjstvo i porodična okupljanja, a priprema je jednostavna čak i za početnike u kuhinji.
Od prazničnih trpeza u pravoslavnim, katoličkim i muslimanskim domovima do modernih kuhinja – otkrijte kako se priprema ova poslastica od belanaca, meda i oraha koja je nekada bila simbol svečanosti i slatkog užitka.
Nema skupih namirnica ni komplikovanih koraka, a višnje mu daju posebnu sočnost i miris.
Od osušenih ostataka nastaju puding sa jabukama i suvim grožđem, carski drobljenac i mirisne prezle za knedle, baš po receptima koji su čuvali svaku koricu.
Kukuruzno brašno, mleko i sitan sir dovoljni su za pripremu jednostavnog jela koje se spremalo kada je crkveni tipik dozvoljavao mrsnu hranu, a neobično ime dobilo je po načinu na koji se brašno ponaša dok se kuva.
Ovaj zaboravljeni hercegovački recept daje nadevu posebnu sočnost, a jedan zalogaj dovoljan je da shvatite zašto se nekada ovako kuvalo.
Od drevne tradicije do savremenog umetničkog izraza, u Galeriji Kolarčeve zadužbine susreću se različite škole, tehnike i poetike.
Ikone su vidljivi, opipljivi prozor u duhovni svet i sredstvo komunikacije sa Bogom i svetiteljima.
Udaljavanje od Crkve je veoma opasno po čoveka.
Prošlost čoveku nije data da je iznova živi.
Ikone su vidljivi, opipljivi prozor u duhovni svet i sredstvo komunikacije sa Bogom i svetiteljima.
Na prvi pogled deluju gotovo isto, ali se iza ova dva pojma kriju različiti odgovori na jedno od najvećih pitanja čoveka: šta možemo da znamo o Bogu?
Imam iz Bujanovca, koji gotovo tri decenije predvodi romsku muslimansku zajednicu, biće zadužen za vernike u Srbiji i dijaspori.