Njegovi citati se svakodnevno i neprestano traže na različitim mestima - od članaka na internetu preko starih časopisa...
Srpski narod neprestano se vraća mudrostima koje je blaženopočivši patrijarh Pavle ostavio, ne samo svom narodu, već i svim ljudima širom sveta - tj. svima čija su srca otvorena da čuju reč mudrog čoveka koga su još za života smatrali živim svecem.
Njegovi citati se svakodnevno i neprestano traže na različitim mestima - od članaka na internetu, preko starih časopisa, do emisija u kojima je on kao sagovornik odgovarao na pitanje novinara - što potvrđuje da reč patrijarha Pavla ne stari, a vanvremenski duhovni savet aktuelna je danas isto koliko je bio i pre 30 godina.
Pročitajte još...
shutterstock.com/Nenadmil/Tanjug Vladimir Dimitrijevic
U trenucima kada se sukobi zbog različitih pogleda na istu stvar mogu iz verbalnog preneti u fizički okršaj, bitno je znati da na kraju svakog sukoba stoji potreba za mirom. Nasilje nikako ne može biti put ka tome, te je zato dobro pročitati mudrost patrijarha Pavla.
- Junaštvo je da branimo sebe od neprijatelja, a čojstvo je da branim neprijatelja od sebe. Braniti neprijatelja od sebe treba - jer ni prema neprijatelju ne smem biti nečovek - rekao je patrijarh Pavle svojevremeno.
Ovom rečenicom patrijarh Pavle naglašava da na kraju sukoba treba da znamo da osoba prekoputa nas nije naš neprijatelj, kome treba nauditi - ali jeste izazov u kom treba prepoznati priliku da se uzdignemo duhovno.
Ukoliko je zaborav hleba koji silazi s neba dublji, utoliko je pohlepa čovekova za bogaćenjem, novcem i uživanjem veća i nezajažljivija, govorio je patrijarh Pavle.
Arhimandrit Srpske pravoslavne crkve Vasilije Kostić objašnjava zašto porodični ručak nije samo obrok, već temelj vaspitanja – i kako se u toj tihoj svakodnevici gradi ili ruši autoritet oca, toplina majke i snaga deteta.
Bogu su drage jednostavne stvari: da se molimo za sve i da volimo sve ljude. Voleti znači dati prostor drugome, a ne nametati se. Svet je prepun krstova i molitvi „po dužnosti“.
U katoličkoj tradiciji 31. decembar nosi više od odbrojavanja sekundi do Nove godine - nosi priču o Svetom Silvestru koji je oblikovao veru, odnos Crkve i vlasti i sudbinu Rimskog carstva
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog Sevastijana po starom kalendaru, a Svetu Melaniju Mlađu po novom. Katolici proslavljaju Svetog papu Silvestera I, dok Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama prema svojim verskim običajima.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Njegove duhovite opaske, britke dosetke i nenametljive poruke, izrečene s blagim osmehom i dubokom verom, ostale su zapamćene i prepričavaju se i danas. i.
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.