TANJUG/ VLADIMIR ŠPORČIĆVasilij se vodio kao nestao punih 30 godina sve dok se jednog dana nije pojavio na vratima svog doma
U jednom intervjuu objasnio je razliku između narcisoidnosti, ljubavi i zaljubljenosti. Budući da se ovi pojmovi često mešaju, nije na odmet pročitati kako ih vidi mudri lekar i sveštenik.
Dr Dragan Stamenković iz Niša je lekar - specijalista fizijatar u niškom Domu zdravlja, ali i protođakon Crkve Svetog Luke.
Čest je gost na televizijama, gde govori o veri, o tome kako usklađuje dve profesije, ali i otvoreno deli duhovne savete koji, prožeti medicinskim i teološkim znanjem, izazivaju veliku pažnju i interesovanje pa su kao takvi izuzetno zanimljivi.
Schutterstock/YT/Телевизија Храм
Doktor i sveštenik Dragan Stamenković
U jednom intervjuu objasnio je razliku između narcisoidnosti, ljubavi i zaljubljenosti. Budući da se ovi pojmovi često mešaju, nije na odmet pročitati kako ih vidi mudri lekar i sveštenik.
- Kad govorimo da čovek treba da voli sebe, tu dolazi do malo zabune. Mi često ne razlikujemo voleti sebe i biti narcisoidan. To apsolutno nije isto - započinje.
- Drugo, narcisoidnost nije ljubav, nego zaljubljenost i to u samog sebe. Kao što postoji razlika između ljubavi i zaljubljenosti. Zaljubljenost je opčinjenost, strasna privučenost određenim osobinama druge osobe. Kada te osobine nestanu ili ih više ne primećujemo, ta osoba nas više ne zanima. Kod narcisoidnosti ja sam u centru pažnje - to je ego. Ljubav, s druge strane, jeste davanje, briga, žrtva, nešto sasvim suprotno.
Otac Dragan potom navodi da sve pomenuto vodi ka pitanju koje zbunjuje mnoge, ali istovremeno nudi i odgovor koji može da umiri unutrašnji sukob.
- A onda se postavlja pitanje "kako da volim sebe ako sam grešan?". Nema čoveka koji nije grešan. Zato, kao što sam maločas pomenuo, treba odvojiti ontologiju –-suštinu našeg bića, od greha. Za razliku od moralista, mi ne poistovećujemo greh sa bićem. Ne, ne, ne. Greh je tu, ali čovek može da se pokaje.
- Mi svakog čoveka gledamo kao potencijalnog svetitelja.
Igumanija manastira Svetog Đorđa u Brnjaku se osvrnula na skorašnji susret sa svojom prijateljicom, neuropsihijatrom, ali i zanimljivu konstataciju, koju joj je tada predočila doktorka.
Kada se desi da niti povezanosti oslabe i jedna po jedna krenu da pucaju, štetu nije nemoguće popraviti, a savet sveštenika Aleksandara Praščevića može pomoći kao prvi korak u obnovi zajednice - braka.
Njegove duhovite opaske, britke dosetke i nenametljive poruke, izrečene s blagim osmehom i dubokom verom, ostale su zapamćene i prepričavaju se i danas. i.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Episkop toplički, vikar patrijarha Porfirija, objašnjava da treba da se trzenmo iz te bujice podsećanjem da je na krstu sin Božiji - Isus Hrist stradao radi spasa čovečanstva.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".