U pravoslavlju, lenjost se ne smatra pukim nedostatkom volje da nešto uradimo, već dubokom duhovnom bolešću. Nije to samo izležavanje, neuredna soba ili neodrađen posao.
Lenjost, u svom najopasnijem obliku, jeste ravnodušnost – prema dobru, prema drugom čoveku, prema Bogu. Ona tiho, ali uporno razjeda srce, gasi želju za molitvom, ubija pokret ka svetlosti i čini da duša klone, kao da više ni ne želi da se spase.
Zato je u hrišćanskoj tradiciji, pa i u pravoslavlju, lenjost uvrštena među sedam smrtnih grehova. Smrtnih – ne zato što telo od nje umire, već zato što ona dušu vodi u stanje unutrašnje smrti, bez ljubavi, bez nade, bez kretanja. Čovek prestaje da traži, da se bori, da se menja. Postaje hladan za sve što ga uzdiže.
To stanje nije samo slabost, već prostor kroz koji ulazi čitava vojska drugih grehova: obeshrabrenje, gnev, zavist, sumnja, pa i očaj. Lenjost nas odvaja od onoga što nas čini živima u punom smislu – od Boga i bližnjih.
Sveti Tihon Zadonski je o lenjosti govorio kao o ozbiljnom stanju.
"Nikome đavo ne pristupa tako lako, kao onome ko živi u dokonosti i lenjosti".
U pravoslavlju, molitve za pokoj duše obavljaju se u crkvi, na groblju, uz sveštenika, i u skladu sa bogoslužbenim pravilima.
Jovan Krstitelj je posečen po želji i nagovoru zlobne Irodijade, žene Irodove.
Legenda kaže da je Raka Milošević, dvorjanin despota Jovana Brankovića, krajem 15. veka na mestu današnjeg manastira ubio jelena, simbola monaške čistote, posle čega je, da bi se iskupio, odlučio da podigne manastir.
Mnogi brakovi se sklapaju dok parovi još plutaju u oblacima zaljubljenosti i neretko, brzo i "pucaju".