Na strmim obroncima planine iznad reke Aos, u manastiru Stomio, gde je Sveti Pajsije proveo prve godine monaštva, danas reke vernika dolaze u nadi da će pronaći duhovni mir. Njegova rodna kuća, dečje staze i crkvica na visini postaju novo središte hodočašća i tihe molitve.
Tamo gde su prvi koraci Svetog Pajsija ostavili tragove svetosti, danas hiljade hodočasnika pronalazi utehu, nadu i blagoslov. Prema podacima lokalnih vlasti, gotovo svakog vikenda vernici koji prate duhovne stope Svetog Pajsija Svetogorca prelaze brojku od 3.000 ljudi, dolazeći u potragu za njegovim blagoslovom i duhovnom pomoći.
Glavno odredište hodočašća vernika jeste manastir Stomio, mesto gde se Svetitelj podvizavao četiri godine, od 1958. do 1962, na samom početku svog monaškog života. U poslednjim mesecima broj poklonika dodatno je porastao zahvaljujući emitovanju televizijske serije o životu Svetog Pajsija, kojom su mnogi prvi čuli za manastir Stomio i njegovu duboku povezanost s ranim duhovnim koracima ovog svetitelja. U ovom skromnom manastiru, koji je sopstvenim rukama obnovio, dirljivo je što se Sveti Pajsije nije ograničio samo na molitvu – vredno je radio kao običan zanatlija, noseći kamenje, praveći krovove i prozore, a istovremeno podsticao meštane okolnih sela da mu se pridruže u obnovi i očuvanju ove duhovne svetinje.
Printscreen/YouTube
Sveti Pajsije Svetogorac
Manastir koji je obnovio Sveti Pajsije
Manastir se nalazi na jednoj od najimpresivnijih i najlepših lokacija u Grčkoj – u klisuri reke Aos, između strmih padina planina Timfi (2.497 metara) i Trapezica (2.024 metra). Osnovan je davne 1442. godine na suprotnoj padini planine Trapezica, na mestu koje danas nosi ime „Stari manastir“. Na sadašnju lokaciju prenet je 1774. godine, zaslugom igumana Konstantina, na zaravan nižih obronaka Timfija.
Tokom Drugog svetskog rata, nemačke okupacione snage gotovo su potpuno razorile manastir. Jedino je crkva ostala sačuvana, oko koje je manastir kasnije ponovo oživljen kao aktivno muško opštežiće. Danas manastir raspolaže jedanaest novoizgrađenih kelija, pomoćnim prostorijama i malom sabornom crkvom u obliku krsta sa kupolom. Izvanredan drveni ikonostas s vizantijskim ikonama, kao i svete mošti prenete iz Starog manastira, svedoče o bogatoj i dubokoj duhovnoj tradiciji ovog mesta.
Shutterstock/kostasgr
Manastir Stomio u rodnom kraju Svetog Pajsija
Pristup manastiru moguć je isključivo dvočasovnim pešačenjem od mosta u Konici, što samo po sebi hodočašće čini duboko ličnim, duhovnim i nezaboravnim iskustvom. Jedno od nezaobilaznih mesta koje hodočasnici posećuju jeste i takozvana Narodna plaža — obala reke Aos, koju meštani nazivaju ovim imenom, tik nadomak impozantnog kamenog mosta koji dominira krajolikom ovog dela Grčke. U letnjim danima, mnogi poklonici upravo ovde zastanu kako bi se osvežili, ali i u tišini posmatrali prirodu kojom je Sveti Pajsije hodio ka manastiru.
Vrhunski trenutak verske i lokalne proslave jeste 8. septembar – dan Rođenja Presvete Bogorodice – kada hiljade vernika dolazi da odaju počast Majci Božjoj i izraze zahvalnost Svetom Pajsiju, koji se na ovom mestu podvizavao i s velikom ljubavlju i naporom obnovio manastir. Mnogi hodočasnici svedoče o duhovnim čudima i milostima koje su doživeli prilikom posete rodnom kraju starca Pajsija.
Shutterstock/Angelhatzi
Krajolikom u kome je odrastao Sveti Pajsije dominira impozantni kameni Most na reci Aos
Rodna kuća svetitelja
Sledeća destinacija za posetioce jeste rodna kuća Svetog Pajsija, čija arhitektura, unutrašnji enterijer, fotografije i lični predmeti vraćaju u prošlost i uvode u bogatu istoriju kraja, Male Azije i Pravoslavlja. Tu je mali Arsenije načinio prve životne korake, igrao se sa svojim prvim prijateljima, naučio prva slova i usavršavao stolarski zanat. Upravo u ovoj kući izgovorio je prve molitve i doneo životnu odluku da postane monah.
Balkon Konice – mala crkva Svete Varvare
Poseban značaj za hodočasnike ima i takozvani „balkon“ Konice – mala crkva Svete Varvare. Put do nje vodi kroz senovite staze kojima je nekada, kao dečak, prolazio mali Arsenije. Nakon petnaestak minuta pešačenja, stiže se do mesta koje oduzima dah – slikovite crkvice podignute na strmini planine, sa panoramskim pogledom na Konicu, klisuru reke Aos i vrh Gamila. Upravo u ovu bogomolju mali Arsenije je često dolazio na molitvu. Po njegovom svedočenju, tu mu se Presveta Bogorodica drugi put ukazala i darovala mu božanski dar promisla.
Teško detinjstvo Svetog Pajsija
Facebook/Духовне Поуке Светих Отаца наших
Starac Pajsije Svetogorac
Starac Pajsije Svetogorac, svetovnog imena Arsenije Eznepidis, rođen je u julu 1924. godine u Farasima, u Kapadokiji, u Maloj Aziji. Već sa samo četrdeset dana života, njegova porodica bila je prinuđena da napusti rodni kraj usled razmene stanovništva između Grčke i Turske. Po dolasku u Grčku, porodica se najpre naselila u Pireju, potom na Krfu, zatim u Igumenici, da bi konačno, kada je mali Arsenije imao dve godine, pronašla trajni dom u pograničnoj Konici, u Epiru.
U trenucima duhovne krize, zbunjen Darvinovom teorijom, ponovo je ovde molio satima. Kasnije će svedočiti:
– Bog je čekao moj odgovor... A zatim se pojavio sam Hristos, okupan neizmernom svetlošću. Video sam Ga od pojasa naviše. Gledao me je s velikom ljubavlju i rekao: „Ja sam vaskrsenje i život. Ko veruje u Mene, ako i umre – živeće.“
Tako je u njemu učvršćena vera u Hrista i potvrđen put njegovog duhovnog uzrastanja.
U vremenu kada svetinje postaju meta relativizacije reči Svetog Pajsija odzvanjaju kao opomena: od umanjivanja svetitelja do opasnog puta ka zaboravu Boga kao Stvoritelja i Oca.
U planinskom predelu Epira, samo nekoliko kilometara od Konice, nalazi se neobična crkvica posvećena svetogorskim starcu – napravljena unutar debla vekovnog drveta, postala je simbol molitve, tišine i spoja duhovnosti s prirodom.
Jedan od najvoljenijih pravoslavnih svetitelja našeg doba otvoreno je govorio o rimokatolicizmu, panreligiji i zabludama koje prete da zamene veru u Hrista svetovnom vlašću pod maskom jedinstva.
Tokom posete manastiru u Suroti, Elena Georgiadou zabeležila je neobjašnjivu svetlost iznad groba jednog od najvoljenijih svetitelja našeg vremena. Njena objava na društvenoj mreži rasplamsala je veru i izazvala snažne emocije među pravoslavnim vernicima.
Društvene mreže, pa i neki sajtovi, puni su „pravila“ koja se predstavljaju kao pravoslavna tradicija. Otkud toliko zabrana, zašto ih ljudi prihvataju kao istinu i šta zapravo poručuje Crkva o postu, praznicima i hrani?
Nešad Durmić iz susednog sela podržao je podizanje pravoslavne crkve brvnare u Priboju, a njegov gest postao je primer dobrosusedstva, poštovanja i pomoći koja prevazilazi verske razlike.
Iz knjige "Ko posti, dušu gosti" monahinje Atanasije stiže recept za mirisno i zasitno jelo od povrća, pripremljeno bez komplikovanja, a sa svim čarima domaće posne kuhinje.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Više od 163.000 putnika krenulo je ka svetogorskim manastirima za manje od šest meseci, ali se iza povećanog interesovanja kriju velike promene među poklonicima i višegodišnji problemi sa prevozom gostiju.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, otac Evsevije Meandžija kroz istorijske činjenice i crkveno predanje osvetljava duboke razlike u poimanju pokloničkih putovanja u Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi.
Mladenović je prepešačio put od Gračanice do manastira Ostrog, a njegov dolazak nije kraj hodočašća, već početak nove borbe za život male Jane Tirkajlo i poziv koji ne ostavlja ravnodušnim nijedno srce.
Dok se broj dolazaka na Atos višestruko povećava usled ratova i nesigurnosti Svetoj zemlji, manastiri prvi put posle dugo vremena suočavaju se sa ozbiljnim izazovom.
Društvene mreže, pa i neki sajtovi, puni su „pravila“ koja se predstavljaju kao pravoslavna tradicija. Otkud toliko zabrana, zašto ih ljudi prihvataju kao istinu i šta zapravo poručuje Crkva o postu, praznicima i hrani?
Nešad Durmić iz susednog sela podržao je podizanje pravoslavne crkve brvnare u Priboju, a njegov gest postao je primer dobrosusedstva, poštovanja i pomoći koja prevazilazi verske razlike.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Kada je mali Vukan odlučio da pomogne čoveku kome je pomoć bila potrebna, nije ni slutio da će njegovo delo pokrenuti stari zvonik i promeniti srca svih ljudi oko njega.
Posetioci će 27. i 28. juna moći besplatno da vide najstariju sačuvanu srpsku ćiriličnu rukopisnu knjigu, dragoceni spomenik duhovnosti, pismenosti i umetnosti koji se retko izlaže javnosti.
U pouci za petak 4. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohriski i Žički upozorava na opasnost pogrešnih izbora i podseća da se vrednost puta vidi po cilju kojem vodi, a ne po prolaznom uspehu.