"NIŠTA NAM NE TREBA, SAMO DOĐITE U KOSOVSKE SVETINJE": Iguman Mihailo za portal religija.rs govori o veri, radu i opstanku Srba na svetoj zemlji (VIDEO)
Iguman manastira Sveti arhangeli, već 35 godina čuvar svetinje kod Prizrena, otkriva kako prisustvo svakog čoveka obnavlja manastire, zašto vera raste iz poniženja i kako se Srbi u južnoj pokrajini više uzdaju u molitvu nego u politiku.
Tamo gde su koraci tihi, a duše glasne u molitvi, tamo gde kamen govori više od reči, a tišina odzvanja blagodaću - tamo se, u svetoj tišini manastira Svetih arhangela kod Prizrena, sabira ono što je ostalo postojano u vremenima nesigurnosti: vera. U tom svetom prostoru, gde je sve što je ljudsko već bezbroj puta bilo iskušano, otac Mihailo ne nudi gotove odgovore, već poziva da se živi duboko, u istini, poslušnosti i nadi.
U trećem delu intervjua sa igumanom Mihailom za portal religija.rs otkrivamo šta znači biti veran u vremenu nevere, kako se srce naroda učvršćuje u zajedništvu, zašto je prisutnost često veća od reči - i kako se blagodat ne može preneti ni knjigom, ni govorom, već samo ličnim predanjem. Otac Mihailo nas podseća da snagu ne nalazimo u okolnostima, već u Gospodu, i da je život sa Bogom jedini pravi odgovor na pitanja današnjeg čoveka. Jer gde je molitva - tamo je i svetlost.
Kako manastir doprinosi očuvanju srpske kulturne baštine i opštem duhovnom životu mladih ljudi u ovom podneblju?
Samim svojim postojanjem. Manastir opstaje ovde, i to je naš doprinos. Naša vrata su uvek otvorena, trpeza je postavljena, molitva se uznosi svako jutro i svako veče. To je naš put i to je naša uloga. To nikada ne prekidamo. Ništa ne može da nas spreči da to činimo.
Naša uloga i naša misija u očuvanju kulture, duhovnosti i nacionalnog identiteta jeste da se molimo Bogu i da omogućimo drugima koji dolaze ovde da se zajedno s nama mole. Jer, ako čovek nije u miru sa samim sobom, ne može biti ni u miru s drugim ljudima.
Niko danas nije naivan, svi osećaju i vide da li si zaista ono što jesi, ili si glumac i folirant. Ako umisliš da si neka veličina, neki stručnjak koji sve može sam, sopstvenom pameću, vremenom se pokaže da si - velika budala. A ako se osloniš na Boga i moliš Mu se, tada ti Gospod sve daje i sve možeš.
Kako vernici mogu doprineti obnovi i očuvanju manastira? Da li su to samo dolasci ili postoji još neki način?
Dovoljno je da dođu se družimo. Kroz zajedništvo i prisustvo ovde, mi čuvamo ove svetinje. Ne samo ovu našu u Prizrenu, već i Pećku patrijaršiju, Dečane, Gračanicu, Zočište... sve naše svetinje širom ovog prostora.
Religija.rs
Hvala Bogu, na sve strane imamo naše svetinje u kojima se narod okuplja na bogosluženjima svake nedelje i praznika. Svako novo prisustvo, svaki novi čovek, obraduje lokalno stanovništvo i daje mu dodatnu snagu.
Ja sam iz Republike Srpske, tačnije iz Brčko distrikta, a kod nas nas ponekad tretiraju kao da smo „malo tupi i glupi“. A kada sam ja ovde, na ovom mestu, osetio blagodat — i to nakon 35 godina provedenih u manastiru — sigurno će je osetiti i oni koji dolaze: pametniji, iskusniji, mladi, stari... svi koji otvore srce i pristupe s verom.
Koje su vaše molitve i želje za budućnost manastira i vernog naroda na Kosovu i Metohiji?
Moja molitva je: „Gospode, nauči nas da idemo putem zapovesti Tvoje.“ I ništa drugo. Kada pogledamo kakvi smo danas — kao narod i kao pojedinci — mnoge stvari bi s neba trebalo da padaju. A kada vidimo da ne pada ono što možda i zaslužujemo, to znači da je Bog ljubav i da nas Bog voli.
Riznica net
Iguman Mihailo
Ako nas već Bog voli - šta nam više treba? Budimo zadovoljni i blagodarni. Način na koji živimo ovde svedoči o blagodati i ljubavi Božijoj. Bez toga ne bismo mogli opstati.
Nemamo mi snagu i moć da uvek budemo nasmejani i vedri. Ali, ako se istinski oslonimo na Boga i kažemo: „Gospode, nauči me da idem putem Tvojim“, i ako prihvatimo ono što je Gospod rekao: „Uzmi krst svoj i hajde za mnom“, onda nemamo problema.
Ako uzmemo svoj krst i sledimo put Gospodnji — put Svetosavlja — tada nam ne treba nikakva nova želja. Jednostavno, ne želim ništa više. Neka bude kako Bog da. Važno je da ne stradamo zbog svojih grešaka i da ne budemo kažnjeni zbog nerada i neodgovornosti. Važno je da ujutru ustanemo i potrudimo se.
Naš mitropolit Teodosije u poslednje vreme često govori: „Važno je da mi ne napravimo neki problem, da mi ne budemo uzrok sopstvenog stradanja.“ Zbog toga je Danica Crnogorčević ostala u Podgorici - da ne bi neko u tim pesmama našao nešto pogrešno.
Religija.rs
Iguman Mihailo
Kada dođe 2.000 ljudi, mi ne znamo ko je u uniformi, ko u civilu, ko za koga radi, ko koga snima. Koliko je tu bilo inspektora u civilu, onih koji su pratili i beležili šta radimo i govorimo. Žalosno je da te takvi ljudi progone, da nemaju pametnijeg posla nego da prate ko šta peva i ko šta govori.
Životu treba udahnuti dušu. Brinemo o jelu, piću i materijalnom. A duša? Mislim da danas niko nije gladan - ako hoće da radi, da stvara, da zaradi koru hleba.
Ako neće da radi, može da sedi i da kuka, da traži izgovore. Društvo nam se podelilo na one koji stalno kukaju i na one koji rade. A oni koji rade - Bože, njima nije teško; ne pitaju šta će biti sutra ni šta nosi budućnost.
Porodice koje su se posle rata vratile na svoja ognjišta ostale su bez domova i uspomena – monahinje i meštani rizikovali živote da spasu selo od potpunog uništenja.
Kako javljaju naši novinari, koji se nalaze u porti svetinje, veliki broj Srba je došao iz različitih krajeva i sve vrvi od srpskog roda, još od ranih jutarnjih sati.
U ekskluzivnom intervjuu, starešina manastira Svetih arhangela kod Prizrena govori o duhovnoj snazi, teškim iskušenjima i rastućem značaju manastira za Srbe na Kosovu i Metohiji.
U drugom delu ekskluzivnog intervjua za religija.rs, starešina manastira Svetih arhangela govori o godinama borbe bez mržnje, o veri koja ne traži osvetu, već snagu za oproštaj, i otkriva zašto Srbi na Kosovu nisu zaboravili ko su – ni kome pripadaju.
Okupljeni raseljeni Srbi i vernici iz okolnih mesta proslavili su svetitelja čuvajući tradiciju i sećanje na dom koji opstaje uprkos godinama i ruševinama.
U jubilejskoj poslanici kardinal Ladislav Nemet podseća da vera može ujediniti različite tradicije, dok nas poziva da sačuvamo planetu i pomognemo najugroženijima.
Služeći Svetu arhijerejsku liturgiju u niškom Sabornom hramu, poglavar Srpske pravoslavne crkve besedio je o Svetom Nikolaju kao merilu pravoslavnog života i o veri koja ne ostaje u rečima, već se pretače u odnos prema drugome.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Na liturgiji u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena, episkop novobrdski podsetio vernike da je svako dobro delo dar Božji i da istinsko bogatstvo vere leži u jednostavnosti i oproštaju.
Dok se srpski narod na Kosmetu suočava s pritiscima i neizvesnošću, arhimandrit Mihailo šalje snažnu poruku mira i opreza i ističe da će slava biti obeležena molitvom i sabornim duhom, daleko od sukoba i podela.
Okupljeni raseljeni Srbi i vernici iz okolnih mesta proslavili su svetitelja čuvajući tradiciju i sećanje na dom koji opstaje uprkos godinama i ruševinama.
U povratničkom selu kod Istoka, pod svetlom agregata i pred obnovljenim oltarom, više od sto vernika okupilo se na slavi crkve – među porušenim kućama, sećanjima na progon i nadom da će se život ipak vratiti.
U besedi za 28. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da greh donosi razdor i pomračenje, dok je sve stvoreno od Boga u svojoj prirodi čisto i dobro.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
Oslić sa belim lukom, peršunom i začinima ostaje sočan i narednog dana – jelo koje postaje još punijeg ukusa, otkrivajući tihe mudrosti monaškog života.