PRETE NAM HAPŠENJEM! ČEKAMO DA SJAŠE KURTI, PA DA DOĐE NEKI "MURTI" KOJI ĆE BITI UMERENIJI: Potresno svedočanstvo igumana Mihaila iz srca Prizrena (VIDEO)
U drugom delu ekskluzivnog intervjua za religija.rs, starešina manastira Svetih arhangela govori o godinama borbe bez mržnje, o veri koja ne traži osvetu, već snagu za oproštaj, i otkriva zašto Srbi na Kosovu nisu zaboravili ko su – ni kome pripadaju.
Na svetoj kosovskoj zemlji, gde se svaka molitva čuje jače, a svaka suza pada teže, svakodnevica igumana Mihaila nije samo služenje, već neprekidni podvig – tih, postojan i utemeljen u veri. I dok se svet menja, a sile ovoga sveta talasaju sve snažnije, bratstvo manastira Svetih arhangela kod Prizrena ostaje kao kamen oslonca onima koji traže mir i smisao pod svetim krovom Dušanove zadužbine.
Religija.rs
Iguman Mihailo
U drugom delu intervjua sa igumanom Mihailom dotakli smo se dubljih slojeva svakodnevice u manastiru: kako izgleda život u senkama izazova, koje prepreke stoje pred obnovom svetinja, ali i šta predstavlja duhovna snaga naroda koji dolazi da se pokloni. Otac Mihailo svedoči o veri koja ne podleže ni sili ni vremenima, već čeka – smireno, kao voda Bistrice – da dođe čas obnove. U njegovim rečima otkrivaju se i razlozi za nadu, i uteha za one koji osećaju teskobu vremena, ali i snažan poziv da se ne zaboravi ko smo – i čiji smo.
Godinama ste u manastiru Svetih Arhangela. Koje izazove ste, kao iguman, najviše doživljavali tokom službe ovde?
Svoju službu i boravak ovde doživljavam kao dar od Boga. Nemam osećaj da je to neka teška borba – nažalost ili na sreću. Možda bih i trebalo da ga imam, ali dugo sam ovde – kao bogoslov sam došao 1989. godine i zavoleo ovu zemlju i ovaj kraj. Jednostavno, ovde ne doživljavam izazove u tom negativnom smislu, niti velike poteškoće. Za mene je to dar Božiji i blagoslov Božiji.
Wikipedia
Manastir Svetih arhangela kod Prizrena
Ono što jeste problem u našem životu ovde jeste to što nam ne dozvoljavaju da obnovimo crkvu Svetog Nikole, da uz ovaj konak imamo još jedan pravi hram. To nikome ne bi smetalo, ali jednostavno, to je problem lokalnih vlasti. Kada smo počeli – stavili svega nekoliko redova kamena – odmah su došli da hapse majstore, a meni su upućene pretnje hapšenjem. Jednostavno, ne može se na silu. Sačekaćemo bolje vreme.
Dok se čeka bolje vreme za obnovu crkve Svetog Nikole, može li se još nešto uraditi?
Pored toga, imamo još neke tehničke probleme, poput garaže i kućice u kojoj boravi policija. Sada su smešteni u kontejnere, gde na 40 stepeni nije nimalo prijatno. Imali smo želju da uredimo parking i tu kućicu, ali u ovim okolnostima, okruženi ljudima koji prema nama nisu baš dobronamerni – ne može se ništa. Čekamo da sjaše ovaj Kurti, pa da dođe neki „Murti“ koji će biti umereniji.
Ima li nekih naznaka promene?
Od februara ništa ne može da se formira na Kosovu. Da se to dešava u Republici Srpskoj ili u Srbiji, već bismo imali sankcije. Mi bismo već bili proglašeni za najgori narod u Evropi – kako mnogi pokušavaju da nas predstave: kao čudake, divljake, ubice... Ali nema veze. Dovoljni su nama Nikola Jokić sa košarkaškom loptom ili Novak Đoković sa teniskim reketom da im izbije sve adute iz ruku. Da ne pominjemo Nikolu Teslu, Mihajla Pupina i druge Srbe koji su postavili standarde priznate u celom svetu.
A koji su duhovni aduti?
Mogu oni da rade šta hoće, ali ne mogu da nas ponize niti da nas umanje. Mi smo narod Svetog Save, narod koji ima moćnu istoriju i moćne pretke. I ono što je za mene kao monaha najvažnije – imamo mnogo brojniju Nebesku Srbiju, koja nas krepi i čuva, pa tako na zemlji niko ništa ne može. Možemo jedino sami od sebe da napravimo budale. Ali onaj koji se bude držao Svetog Save i svetih Nemanjića – pobediće sva iskušenja.
Treći, poslednji deo intervjua sa igumanom Mihailom objavljujemo u četvrtak, 31. jula.
Kako javljaju naši novinari, koji se nalaze u porti svetinje, veliki broj Srba je došao iz različitih krajeva i sve vrvi od srpskog roda, još od ranih jutarnjih sati.
Na lokalitetu crkve Bogorodice Hvostanske, unutar zaštićene zone, održan je obred bez blagoslova Srpske pravoslavne crkve, uz poruke mržnje prema pravoslavnim Srbima.
U ekskluzivnom intervjuu, starešina manastira Svetih arhangela kod Prizrena govori o duhovnoj snazi, teškim iskušenjima i rastućem značaju manastira za Srbe na Kosovu i Metohiji.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Na obalama Bistrice vekovima opstaje kompleks u kojem se prepliću tragovi Svetog Save, srpskih patrijaraha, srednjovekovnih vladara i manje poznatih priča ispisanih u kamenu, freskama i obnovama kroz različite epohe.
U atmosferi političkih pritisaka i snažnih medijskih kampanja polemika oko predstojatelja Srpske pravoslavne crkve uklapa se u širu borbu oko Kosova i Metohije, istorijskog pamćenja i duhovnog identiteta srpskog naroda.
Na dan kada Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Justina Ćelijskog, podsećamo se besede koja je izazvala šok u tadašnjoj Jugoslaviji. Pred stotinama ljudi, a pod prismotrom vlasti, tada mladi profesor Amfilohije izgovorio je istinu koju mnogi nisu smeli ni da pomisle.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.