Na svetom tlu vekovnog srpskog pravoslavnog manastira, gde su vekovima odzvanjale molitve u miru i tišini, ovih dana odigrala se scena duboko potresna za svakog vernika i poštovaoca svetinje – obred koji nije imao blagoslov, već je imao nameru da izazove, povredi i izbriše tragove jednog naroda i njegove vere.
U srcu Metohije, u selu Studenica kod Istoka, na ruševinama srednjovekovnog manastira Bogorodice Hvostanske, koji je još od vremena Svetog Save 1219. godine potvrđen kao sedište srpske eparhije, održan je verski obred koji ni po veri, ni po zakonu, ni po moralu – nije imao pravo da se dogodi.
Unutar specijalne zaštićene zone, uspostavljene Zakonom o specijalnim zaštićenim zonama upravo radi očuvanja ovakvih lokaliteta, bez znanja i saglasnosti Srpske pravoslavne crkve, rimokatolički sveštenik Fran Koljaj predvodio je skup koji je, umesto da bude čin vere i pomirenja, pretvoren u otvorenu govornicu razdora.
Verski obred ili politička provokacija?
Pod plaštom molitve, Koljajev istup bio je daleko od duhovnog. Njegove reči, snimljene i objavljene, bile su natopljene nacionalističkom retorikom, usmerenom protiv pravoslavnih Srba i muslimana, uz pokušaj svojatanja mesta koje je vekovima nosilo pečat Srpske pravoslavne crkve.
Govoreći o manastiru Bogorodice Hvostanske kao o „ilirskom i albanskom“, Koljaj je ne samo osporio istorijske činjenice, već je posegao za pokušajem brisanja identiteta jednog naroda.
Svedočenja sa lica mesta pokazuju da okupljeni nisu bili vernici u molitvenom sabranju, već politički aktivisti – ljudi koji su iskoristili krhke temelje crkve da bi u njih ugradili poruku netrpeljivosti i nepriznavanja.
Srpska pravoslavna crkva: Ponižena, ali ne i pokorena
Eparhija raško-prizrenska izdala je najoštrije saopštenje, osuđujući ovaj čin ne samo kao kršenje zakona, već i kao otvoreni udar na identitet i nasleđe Srpske pravoslavne crkve. Upozoravajući da se radi o nastavku trenda organizovanih provokacija, Eparhija zahteva hitno angažovanje međunarodnih faktora – ne deklarativno, već delatno.
Ovo nije prvi put da se svetinje pretvaraju u pozornicu provokacija. Još 2018. godine, sličan incident dogodio se na lokalitetu crkve Svetog Nikole u Novom Brdu, takođe unutar specijalne zone zaštite. Tada je takođe služena rimokatolička misa bez ikakve dozvole, a SPC se obratila i samom Vatikanu, izražavajući zabrinutost zbog „zloupotrebe religije i istorije“.
Svest o svetinji: Nasleđe Svetog Save pod napadom
Manastir Bogorodice Hvostanske nije samo crkveni lokalitet. On je deo žive duhovne i kulturne memorije srpskog naroda. Podignut u 13. veku na temeljima starije bazilike, u arhitektonskoj raskoši raške škole, bio je duhovno središte jednog celog kraja.
Sve do kraja 17. veka ovde su služene liturgije, krštenja, venčanja i poslednji oproštaji – sve pod krovom Srpske pravoslavne crkve. Zapisi i artefakti koje su ostavili monasi i vernici svedoče o bogatom duhovnom životu i neporecivoj prisutnosti srpskog pravoslavnog identiteta.
Sve to sada pokušava da se izbriše – ne metlom vremena, već govornicama netrpeljivosti.
Gde je zakon? Gde je pravda?
Zakon o specijalnim zaštićenim zonama, donesen 2008. godine pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, jasno zabranjuje održavanje bilo kakvih okupljanja i obreda bez prethodne saglasnosti Srpske pravoslavne crkve.
Ovaj zakon je prekršen. Pred očima javnosti. I za sada – bez posledica.
Kosovske institucije ostaju nema i slepa svedočanstvu očiglednog bezakonja. Nema ni osude, ni istrage, ni sankcija. Već ustaljena praksa.
Pitanje je identiteta – pitanje je opstanka
Za Srpsku pravoslavnu crkvu, ovo više nije samo versko pitanje. To je pitanje prava na postojanje, na istorijsko pamćenje, na mir. To je pitanje: može li se u 21. veku jedna svetinja obezvrediti tako što će je neko svojatati, preimenovati i preurediti – samo zato što zna da neće biti kažnjen?
Srpska pravoslavna crkva je najavila pokretanje pravnih postupaka i međunarodnih inicijativa. Ali već sada se postavlja pitanje – koliko još svetinja mora biti oskrnavljeno, koliko još liturgija prekinuto ili uzurpirano, koliko još kamenova prevrnuto da bi se reklo: dosta?
Apel svetlosti iz mraka
Srpska pravoslavna crkva ne traži privilegije. Traži ono što joj pripada po pravu, istoriji i duhu – zaštitu svoje baštine i slobodu da živi svoju veru bez straha i provokacija.
I zato je važno da glas ove crkve ne ostane sam – jer napad na svetinju nikada nije samo napad na zidove, već i na veru, na sećanje i na dostojanstvo.
U manastiru Bogorodice Hvostanske, tog 23. jula 2025. godine, nije odzvonila molitva – već opomena. Opomena svetu da se vera ne sme zloupotrebljavati za politiku. I da svetinje nisu mesta za podele, već mostovi pomirenja.
Ako ih dozvolimo da se ruše – rušimo i sami sebe.
Na putu ka svetinji desila se drama koja je potresla vernike – uznemirujuće informacije o pritiscima, hapšenjima i novim iskušenjima za srpski narod.
Eparhija raško-prizrenska podnela novu krivičnu prijavu protiv Nikole Džufke, Albanca koji godinama nasilno upada u pravoslavne hramove i pokušava da ih prisvoji za svoju organizaciju, dok SPC upozorava da kosovske institucije godinama ćute na njegove napade.
Porodice koje su se posle rata vratile na svoja ognjišta ostale su bez domova i uspomena – monahinje i meštani rizikovali živote da spasu selo od potpunog uništenja.
Na slavi u manastiru Svete Nedelje, mitropolit raško-prizrenski poslao snažnu poruku o veri koja isceljuje, svetinji koja ne sme biti zaboravljena i ljubavi Hristovoj koja okuplja Srbe vekovima.