TAJNA NEUNIŠTIVE IKONE KOJA JE NESTAJALA I ČUDESNO SE VRAĆALA: Potresno svedočanstvo Borjanke Vraneš koja ovu porodičnu svetinju sada dariva manastiru Tumane
Podnaslov: U celosti prenosimo rukom pisano svedočanstvo Borjanke Vraneš, rođene Savić, o Božijem daru koji je dva veka pratio njenu porodicu – od Stare Hercegovine i Istočne Bosne, kroz gubitke i stradanja, sve do Tumana, gde i danas donosi veru i utehu.
Treba da opišem jedan veoma važan događaj koji se desio u mojoj porodici. To je priča iz mog detinjstva (sada mi je 77 godina). Dobro se sećam, baka je to često pričala i uzdisala.
Porodično poreklo i loza
Priča počinje ovako: moja loza po ocu postoji od 1780. godine. Rodoslovlje, koje izuzetno cenim i poštujem, nastalo je tako što su moji preci svi bili sveštenici. Naše poreklo vodi iz stare Hercegovine, iz Nikšića. U to vreme moji su se prezivali Kucalović. Deda je pričao da je to zbog Turaka, jer u to vreme nije bilo dozvoljeno da zvone zvona, pa je najverovatnije kucano u klepalo. Tako smo i dobili prezime Kucalović.
Religija.rs
Porodična ikona Svetih mučenika Pantelejmona i Trifuna, sada je u manastiru Tumane
Deda mi je rođen 1895. godine i učesnik je Prvog i Drugog svetskog rata. Živeli su u istočnoj Bosni, u Šekovićima kod Vlasenice. Posle Prvog svetskog rata deda je rukopoložen i službovao je u Manastiru Lovnica kod Šekovića. Imao je sedmoro braće i jednu sestru. Koliko znam, sva braća su takođe bili sveštenici i imali svoje parohije u istočnoj Bosni. Kada su kao Kucalovići prešli u Bosnu, ne znam, ali 1780. godine uzimaju prezime Savić (po proti svom pretku koji se zvao Sava).
Moja baka, popadija Jelisaveta Pijuković, udato Savić, rođena je 1890. godine u Sarajevu, u staroj srpskoj porodici. Danas još postoji kuća od Čerpića, moje bake, u Sarajevu, iznad Baščaršije, u naselju Kovači, u kome su živeli Srbi. Morala sam da napišem ovaj mali uvod pre nego što Vam ispričam ovu Božiju istinu.
Ikona kao Božiji dar
Ikona o kojoj ću pričati je Božiji dar koji je moja baka donela u miraz kada se udala za mog dedu Savu Savića. Kada je počeo Drugi svetski rat, muslimani i ustaše u istočnoj Bosni napravili su veliki pokolj Srba. Među prvima stradali su sveštenici. Moj deda je uspeo da pobegne, dok su njegova braća, svi sveštenici, stradala.
Religija.rs
Porodična ikona Svetih mučenika Pantelejmona i Trifuna, sada je u manastiru Tumane
Prošle su godine rata i užasa. Dosta je moje familije stradalo. Otac Dragiša, koji je trebao, po završetku gimnazije u Tuzli, da ide na Bogoslovski fakultet u Beogradu, ostao je bez noge. Deda je prošao nemački logor u Oridu kod Šapca. Mnogo su propatili – kuća u kojoj su živeli 1941. godine je porušena. Sve je razrušeno, a moji nisu uspeli ništa da spasu osim što su, hvala Bogu, ostali živi. Tada je nestala i ikona. Nisu znali da li su je spalili, uništili na drugi način ili odneli.
Čudo u šumi
Prošlo je punih 10 godina od rata. 1954. godine deda je bio pozvan u Lovnicu na Đurđevdan, na slavu. Idući sa svojim zvonarom kroz šumu, jer u to vreme nije bilo puta, jahao je na konju. U jednom trenutku, umoran, tražio je od zvonara koji ga je pratio da siđe sa konja i da se malo odmori. Seli su ispod drveta u šumi.
Odjednom je primetio da nešto svetluca kroz grane i da ga ta svetlost neobično osvetljava. Zvonar se, na insistiranje, popeo da vidi šta to svetluca. Kada je zvonar sišao i pružio dedi ikonu, deda u prvi mah nije mogao da veruje svojim očima. Pred njim je bila njihova ikona za koju su mislili da je nestala u požaru ili je sa ostalim stvarima odneli zlobnici.
Što je veće čudo, ikona je stajala na toj grani drveta ceo rat i mnogo godina posle rata, pretrpela zime, snegove, kišu i letnje žege, ali ništa nije uništilo njenu lepotu. Od tada mi je smatramo čudotvornom i Božijim darom za našu porodicu.
Tanjug/ MINISTARSTVO ZA ZAŠTITU ŽIVOTNE SREDINE/ JOVANA ROŠUL
Manastir Tumane
Darivanje manastiru Tumane
Znam da je deda umro 1955. godine. Njegova žena, popadija Jelisaveta Savić, živela je 97 godina. Posle njene smrti, 1985. godine, ikona ostaje kod moje tetke Vojne Savić u Beogradu. Posle njene smrti, ja, kao najstarije unuče, nasleđujem ikonu. Moj sin, Miroslav Vraneš, naslednik ikone, i ja, kao njegova majka, odlučili smo da ikonu poklonimo u manastir Tumane. Nama je velika čast i radost da naša ikona, kao Božiji dar, bude u Manastiru Tumanu i čini dobro našem narodu, da je mnogi vide i celivaju.
Na ikoni su ikonopisani Sveti mučenici Pantelejmon i Trifun, i ona se u našoj porodici čuva preko dva veka.
Neka ovo svedočenje sačuva povest o njoj, ali i o mojim dragim precima – sveštenicima, baki, roditeljima i tetki.
Ova vernica objašnjava da u manastir Tumane dolazi kako bi se svecima zamolila što su - kako tvrdi, izmolili pomoć od Boga da joj pomogne da povrati zdravlje.
Kad je odbio zadatak da obnovi razoreni manastir, jeromonah Kiprijan nije ni slutio da će iste noći doživeti susret sa Svetom Marinom, koja će mu preneti poruku s neba i otkriti izvor vode „za ceo Andros“.
U manastiru posvećenom Svetom Pantelejmonu, vladika Pahomije služio je liturgiju, a litija, osvećenje slavskog kolača i beseda o milosrđu svetitelja ispunili su praznik radošću i molitvom.
Podnaslov: U celosti prenosimo rukom pisano svedočanstvo Borjanke Vraneš, rođene Savić, o Božijem daru koji je dva veka pratio njenu porodicu – od Stare Hercegovine i Istočne Bosne, kroz gubitke i stradanja, sve do Tumana, gde i danas donosi veru i utehu.
Verni narod se sabrao u Hramu Svete prepodobne Paraskeve, dok je mitropolit mileševski Atanasije pozivao vernike da u kriznim vremenima jačaju u veri i predaju Gospodu svoje misli i dela.
Sigurno ste mnogo puta čuli kako neko od vaših poznanika za nekog kaže „ma to je metuzalem“, misleći na stariju osobu, ali sigurno niste imali podatak zašto se baš taj termin koristi i – ko ili šta je bio „metuzalem“?
Na praznik Prenosa moštiju Svetog prvomučenika Stefana, poglavar Srpske pravoslavne crkve pred vernicima u Slancima pozvao na smirenje, jedinstvo i ljubav prema bližnjima i neprijateljima.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Otkrijte kako pivo pretvara ovo jednostavno jelo u ukusnu salatu sa istorijom dugom vekovima, zapisanu još 1855. u "Srbskom kuvaru" jeromonaha Jerotija iz Krušedola.
U jedinstvenoj liturgijskoj svečanosti, popred presvlačenja moštiju Svetog Zosima Tumanskog, patrijarh srpski u nadahnutoj besedi poručio da bez vere nema ni znanja, ni zajednice, ni života – jer vera otvara vrata čudima i večnosti.
Sigurno ste mnogo puta čuli kako neko od vaših poznanika za nekog kaže „ma to je metuzalem“, misleći na stariju osobu, ali sigurno niste imali podatak zašto se baš taj termin koristi i – ko ili šta je bio „metuzalem“?
Svetac objašnjava kako nas prazna radoznalost i suvišne informacije neprimetno odvode u gordost, oduzimaju mir srca i zatvaraju put ka spasenju — i kako se od toga možemo zaštititi.
Sigurno ste mnogo puta čuli kako neko od vaših poznanika za nekog kaže „ma to je metuzalem“, misleći na stariju osobu, ali sigurno niste imali podatak zašto se baš taj termin koristi i – ko ili šta je bio „metuzalem“?
Dok je plamen uništavao okolinu crkve u Patrasu, hram i mošti svetitelja iz 20. veka ostali su neoštećeni – meštani tvrde da je u pitanju čudotvorna intervencija Svetog Gervazija.
Poziv na zajedničku molitvu muslimana u centru grada izazvao je burne reakcije i zabrinutost vlasti zbog mogućeg narušavanja verskog mira u jednom od najosetljivijih područja Hercegovine.