U vremenu kada reči preplavljuju svet, kada misli neprestano odjekuju sa društvenih mreža, televizijskih ekrana i iz neumerenih razgovora, čini se da zaboravljamo jednu od najdubljih istina koju su kroz vekove ponavljali svi veliki umovi: "Govor je srebro, a ćutanje zlato.“
U pravoslavlju ćutanje zauzima posebno mesto. Ono nije puko odsustvo govora, već unutrašnje sabranje, prostor susreta sa Bogom. Mnogi veliki podvižnici i svetitelji praktikovali su molitveno ćutanje – ne kao beg od sveta, već kao način da se svet sagleda dublje i jasnije. Isihazam, pravac unutar pravoslavne duhovnosti, zasniva se upravo na ćutanju i neprestanoj molitvi, kao putevima ka preobražaju duše.
Jedan od savremenih duhovnika, arhimandrit Stefan Anagnostopulos, u tom duhu, izdvaja sedam stvari o kojima nikada ne treba govoriti, pokazujući da ćutanje nije slabost, već znak duhovne zrelosti:
Prvo što treba držati u tajnosti jesu sopstveni dalekosežni planovi. Ništa ne govorite sve dok se oni ne ispune. Mnoge od naših zamisli ne samo da nisu idealne, već imaju ogroman broj slabih mesta, po kojima je veoma lako udariti i sve razrušiti.
Druga stvar koju ne treba razglašavati je sopstvena dobrota. Dobro delo je prava retkost u današnjem svetu, i upravo zato ga treba čuvati kao zenicu oka. Ne hvalite se dobrim delima. Gordost će to odmah uvideti i potrti sve to dobro koje je došlo kao rezultat dobročinstva.
Treća stvar koju ne treba razglašavati, ni nalevo ni nadesno,-to je sopstveni asketizam - uzdržavanje od hrane, sna itd. Fizička askeza donosi korist samo ako ima, imeđu ostalog, i ocećajny dimenziju.
Četvrto o čemu treba ćutati - to su sopstvena hrabrost i heroizam. Nekog snalaze spoljašnja, nekog unutrašnja iskušenja. Spoljašnja iskušenja su vidljiva, zbog čega ljudi za njih dobijaju nagrade. No, pobedu unutrašnjih iskušenja niko ne primećuje, zbog čega se za njih nikakva nagrada i ne dobija.
apologet.spb.ru
Arhimandrit Stefan Anagnostopulos
Peto o čemu ne treba govoriti, to je duhovno znanje. Duhovna znanja imaju razne nivoe i treba ih otkrivati tek po dostizanju određenog nivoa čistote spoznaje. Osnovna greška početnika, kao nosioca istine, je želja da se podeli veliko duhovno znanje, koje umesto da donese dobro čoveku, samo ga još više upetljava, pa čak i plaši.
Šesto što ne treba posebno deliti sa drugima, je priča o konfliktima u svojoj kući i generalno o svom porodičnom životu. Zapamtite: što manje budete govorili o problemima u vašoj porodici, utoliko će ona biti jača i stabilnija. Sporenje oslobađa od negativnih emocija, koje su nagomilane u procesu komunikacije (zajedničkog života).
Sedmo o čemu ne treba govoriti - to su ružne reči koje ste čuli od nekoga. Na ulici možete da uprljate cipele, a možete da uprljate i dušu. A čovek koji, došavši kući, prepričava sve što je čuo od nekog glupaka na ulici, ničim se ne razlikuje od čoveka koji je ušao u kuću i nije izuo blatnjave cipele.
Arhijerej Ruske pravoslavne crkve upozorava da spasenje nije u pripadnosti Crkvi i formi, već u ljubavi, pravdi i milosrđu – delima koja mogu ispunjavati i oni van pravoslavlja, dok pojedini hrišćani ostaju samo na rečima.
Poglavar Crkve Krita uputio je snažnu poruku Vladi Grčke, upozoravajući da intervencije koje narušavaju Statutarnu povelju i ugrožavaju autonomiju Crkve ne mogu biti tolerisane, naglašavajući principijelnu odbranu crkvene slobode.
U pravoslavlju, vera nije puko prihvatanje određenih istina ili moralnih načela, već živi odnos sa Bogom, zajedništvo sa Njim kroz Crkvu, molitvu, svete tajne i svakodnevni podvig.
Vernici se na ovaj veliki praznik sećaju uspenja Presvete Bogorodice, dok Tipik precizno određuje kada prestaje post i kada je dopušteno uzimati mrsnu hranu.
Iako se razlikuju po obredima, istoriji i teološkim učenjima, hrišćanstvo, islam i judaizam dele vrednosti koje vekovima oblikuju živote miliona ljudi: mir, milosrđe, porodicu, praštanje i brigu za bližnjeg.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Jeroshimonah Mihail (Pitkevič) iz Pskovopečerskog manastira razotkriva nevidljivu borbu u čoveku koja se ne vidi spolja, ali odlučuje da li mir postoji ili je samo privid.
Od reportaža iz najvećih svetinja do svetih mesta koja mediji retko obilaze, portal obeležava drugi rođendan uz priče o svom razvoju i akciju darivanja čitalaca.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
U besedi za subotu 2. sedmice po Duhovima, sveti Nikolaj Ohridski i Žički kroz Jevanđelje i poslanicu apostola Jakova otkriva shvatanje u kojem ulje postaje sredstvo blagodati i mesto susreta ljudske nemoći i božanske pomoći.