KAD ISTINA POSTAJE DEMONSKO ORUŽJE: Otac Andrej o stvarima o kojima se uvek mora ćutati
Reći nešto što je istinito, ali u pogrešno vreme, pred pogrešnim ljudima i sa pogrešnim srcem, može naneti veću štetu nego laž.
Reći nešto što je istinito, ali u pogrešno vreme, pred pogrešnim ljudima i sa pogrešnim srcem, može naneti veću štetu nego laž.
Pravoslavlje jasno naglašava da kleveta proizlazi iz strasti - zavisti, gneva, gordosti i zlobe.
U pouci sveca krije se oštra i neprijatno snažna opomena: vera nije privatni zaklon, već obaveza koja se prepoznaje upravo onda kada je najteže stati i reći - ovo me se tiče.
Ćutanje nije puko odsustvo reči, već prostor u kojem se oblikuje trezvenost i sposobnost rasuđivanja.
Duhovni mir postao je retkost, gotovo privilegija koja izmiče većini ljudi.
Ravnodušnost nije zaštita duše, upozorava svetitelj, već put ka osudi i gubitku večnog života.
U svetu prepunom reči, najmoćnije je ono što ostane neizgovoreno. Neka duša ostane skrivena – ne iz straha, već iz mudrosti.
Jednostavnost patrijarha Pavla bila je zadivljujuća - putovao je gradskim prevozom, nosio stare cipele koje je sam krpio, a iznad svega je čuvao čistoću duha, blagost i mudrost.
Cela životna borba današnjeg čoveka, ma kako bila obučena u moderne pojmove, zapravo je potraga za mirom.
U pravoslavlju ćutanje zauzima posebno mesto.
Veliki svetitelj iz 4. veka ostavio je pouku koja nam pokazuje zašto nas uvrede toliko bole i kako jednostavnim ćutanjem možemo sačuvati mir i duhovnu snagu.
Ćutanje nije odsustvo reči, već prisustvo smisla.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Porodice se okupljaju, običaji oživljavaju, a svaka trpeza skriva poruku o dobroti, zajedništvu i malim delima koja menjaju svakodnevicu.
Vikarni episkop Stefan služio liturgiju, dok je jerej Miroslav Vasić u besedi podsetio da vera znači prepoznati Hrista u svakom gladnom, bolesnom i usamljenom, i živeti ljubav svakodnevno.
Jednostavno, sočno i izdašno jelo koje se nekada pripremalo u danima kada crkva ne propisuje post, a danas može da postane omiljeni ručak svakog dana.