DA LI JE MOGUĆE ISPOVEDITI SE PREKO INTERNETA: Sveštenik rešio svaku dilemu i baš iznenadio
Pokajanje je proces koji započinje duboko u nama i kulminira u Svetoj tajni ispovesti.
U svetu prepunom reči, najmoćnije je ono što ostane neizgovoreno. Neka duša ostane skrivena – ne iz straha, već iz mudrosti.
Danas svi govore. Pišu, dele, komentarišu. Na mrežama se ispovedaju javno, često ne razlikujući lično od svetog. Ipak, duhovni život nije za izlaganje – on traži skrovitost, tišinu, celomudrenost. U takvom vremenu, diskretnost više nije slabost, već duhovna zaštita. Postavlja se jednostavno, ali duboko pitanje: treba li baš svi da znaju sve o tvojoj duši?
ISPOVEST NIJE STVAR ZA PUBLIKU
Svi znamo da postoji Tajna ispovesti. Ali često zaboravljamo – nije samo sveštenik dužan da je čuva, već i onaj koji se ispoveda.
Kada govorimo o svojim gresima bez istinskog pokajanja – ili, još gore, sa dozom ponosa, nostalgije ili samosažaljenja – tada otvaramo vrata opasnosti. Ono što predamo tuđim ušima može postati izvor osude, podsmeha ili pogrešnog tumačenja.
ZLI DUH NE ZNA – OSIM AKO MU NE OTKRIJEMO
Zaboravljena istina duhovnog predanja glasi:
Zli duh ne zna šta je u tebi – sve dok mu ti to ne pokažeš. A otkrivamo mu to ne samo grehom, već i neopreznim rečima, emocijama, pogledima, sujetom.
Uminski upozorava:
– Zli duh tiho “kuca” pomislima. Ako počneš da razgovaraš s tim mislima – otkrivaš mu dušu. I tada ulazi.
Zato je ćutanje zaštita. Tvoje neizgovorene misli ostaju poznate samo Bogu. U toj tišini – duša je bezbedna.
CELOMUDRENOST – ZABORAVLJENO ORUŽJE DUHOVNE BORBE
U savremenoj kulturi, celomudrenost je gotovo nestala iz govora. A u duhovnom životu ona je i dalje – neprocenjiva.
Celomudrenost ne znači zatvorenost. To je unutrašnja čistota duše – pažljivo biranje šta se otkriva, kome i zašto. Duhovna intimnost nije za javnost, niti za svakoga.
DA LI GOVORIŠ IZ POKAJANJA – ILI IZ SUJETE?
Postoji tanana razlika između pokajanja i hvalisanja sopstvenim padovima. Neki govore o svojim gresima s tugom – ali i sa dozom zadovoljstva što su “iskreni”, “životni”, “otvoreni”. Tu počinje problem.
Uminski piše:
– Tamo gde se iskrenosti doda i trun sujete, odmah dolazi lukavi – i koristi to protiv nas.
ĆUTANJE - PUT DO VEČNOSTI
U Crkvi znamo: večnost neće biti bučna. Ona pripada tišini, molitvi, sabranoj reči. Zato Antonije Veliki kaže:
– Ćutanje je tajna budućeg veka.
To nije samo tišina jezika, već i tišina srca pred Bogom. Takvo ćutanje je govor duše – skrovit, iskren, moćan. U toj tišini čovek postaje providan za Boga – a zatvoren za zlo.
NE MORA SVE DA SE ZNA DA BI BILO ISTINITO
Duhovni život nije za izlaganje, komentarisanje, ni upoređivanje. Ne moraš sve reći da bi bio autentičan. Ne moraš sve pokazati da bi bio iskren. Naprotiv – ono što sačuvaš u tišini, postaje tvoja snaga. U svetu koji te tera da se pokažeš – Bog te poziva da se sakriješ u Njegovu blizinu.
Možda tvoje spasenje ne zavisi od onoga što si rekao – već od onoga što si sačuvao u tišini: iz pokajanja, iz ljubavi, iz vere.
Pokajanje je proces koji započinje duboko u nama i kulminira u Svetoj tajni ispovesti.
Ne bi trebalo mališanima čitati akatiste, tim više, prisiljavati ih, nego pročitajte dve – tri kratke molitve iz molitvoslova pred sveto pričešće, i isto toliko blagodarnih molitava posle svetog pričešća posle dolaska kući iz crkve, objasnio je otac Mihail.
Bog je taj koji priziva u život i koji poziva iz ovog života. Dakle, Bog ima konačnu reč, govori otac Aleksandar o samoubistvu, ali i naglašava da niko nikome, ipak, ne sme i ne treba da sudi.
Napominje da tu vrednost, koju nam niko ne može oduzeti, delimo i u sebi uveličavamo tako što pomažemo drugima - jer na taj način širimo krug dobrote.
Sveta tajna ispovesti nije kazna, već dar- prilika za novi početak i mir sa Bogom.
U Svetom pismu i učenju svetih otaca, pokajanje je opisano kao neprestani podvig.
Svaki dan pruža priliku da čovek iznova bira između poslušnosti Bogu i ugađanja svojim željama.
Mnogi podvižnici kroz vekove svedočili su da je upravo dar suza bio jedan od najvećih darova koje su primili tokom svog duhovnog života.
Sveti oci učili su da svaka greška može da postane pouka ukoliko čovek iz nje izvuče duhovnu korist.
Za pravoslavnog hrišćanina sloboda ne znači da čovek može da radi sve što želi i da sam sebi određuje šta je dobro, a šta zlo.
Starešina hrama Svetih apostola Vartolomeja i Varnave ističe da krst u automobilu može biti izraz vere, ali ne i amajlija, dok bezbednost vozača uvek mora biti na prvom mestu.
Protojerej Mihail Bregvadze tvrdi da je odluka povezana sa okolnostima smrti, dok majka pokojnice odbacuje njegove navode i traži da se ne iznose nepotvrđene tvrdnje o ovoj porodičnoj tragediji.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za ponedeljak 11. sedmice po Duhovima objašnjava zašto Hristov nedolazak nije dokaz neispunjenog obećanja i zašto čovek ne treba Božju večnost da meri sopstvenim vremenom.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Posebnu umetničku vrednost predstavlja ikonostas od orahovog drveta, izrađen 1833. godine.
Dok se sa roditeljima pripremaju za odlazak kod kumova na slavu, Stefan i Uroš kreću u potragu za tajnom koja vodi do najvećeg blaga.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Jedna njegova pouka govori o opasnosti koja se ne prepoznaje po krstu, molitvi i izgovorenim rečima, već po onome što čovek čini kada ga niko ne posmatra.
Otac Čad Riperger povezao je drevna proročanstva sa moralnim padom, razvojem digitalnih tehnologija i globalnim finansijskim sistemom koji bi mogao da promeni način na koji ljudi pristupaju novcu i osnovnim dobrima.
Posle jutarnjeg bogosluženja izbio je sukob koji je uznemirio jednu od najpoznatijih pravoslavnih svetinja na Kipru