DA LI JE MOGUĆE ISPOVEDITI SE PREKO INTERNETA: Sveštenik rešio svaku dilemu i baš iznenadio
Pokajanje je proces koji započinje duboko u nama i kulminira u Svetoj tajni ispovesti.
U svetu prepunom reči, najmoćnije je ono što ostane neizgovoreno. Neka duša ostane skrivena – ne iz straha, već iz mudrosti.
Danas svi govore. Pišu, dele, komentarišu. Na mrežama se ispovedaju javno, često ne razlikujući lično od svetog. Ipak, duhovni život nije za izlaganje – on traži skrovitost, tišinu, celomudrenost. U takvom vremenu, diskretnost više nije slabost, već duhovna zaštita. Postavlja se jednostavno, ali duboko pitanje: treba li baš svi da znaju sve o tvojoj duši?
ISPOVEST NIJE STVAR ZA PUBLIKU
Svi znamo da postoji Tajna ispovesti. Ali često zaboravljamo – nije samo sveštenik dužan da je čuva, već i onaj koji se ispoveda.
Kada govorimo o svojim gresima bez istinskog pokajanja – ili, još gore, sa dozom ponosa, nostalgije ili samosažaljenja – tada otvaramo vrata opasnosti. Ono što predamo tuđim ušima može postati izvor osude, podsmeha ili pogrešnog tumačenja.
ZLI DUH NE ZNA – OSIM AKO MU NE OTKRIJEMO
Zaboravljena istina duhovnog predanja glasi:
Zli duh ne zna šta je u tebi – sve dok mu ti to ne pokažeš. A otkrivamo mu to ne samo grehom, već i neopreznim rečima, emocijama, pogledima, sujetom.
Uminski upozorava:
– Zli duh tiho “kuca” pomislima. Ako počneš da razgovaraš s tim mislima – otkrivaš mu dušu. I tada ulazi.
Zato je ćutanje zaštita. Tvoje neizgovorene misli ostaju poznate samo Bogu. U toj tišini – duša je bezbedna.
CELOMUDRENOST – ZABORAVLJENO ORUŽJE DUHOVNE BORBE
U savremenoj kulturi, celomudrenost je gotovo nestala iz govora. A u duhovnom životu ona je i dalje – neprocenjiva.
Celomudrenost ne znači zatvorenost. To je unutrašnja čistota duše – pažljivo biranje šta se otkriva, kome i zašto. Duhovna intimnost nije za javnost, niti za svakoga.
DA LI GOVORIŠ IZ POKAJANJA – ILI IZ SUJETE?
Postoji tanana razlika između pokajanja i hvalisanja sopstvenim padovima. Neki govore o svojim gresima s tugom – ali i sa dozom zadovoljstva što su “iskreni”, “životni”, “otvoreni”. Tu počinje problem.
Uminski piše:
– Tamo gde se iskrenosti doda i trun sujete, odmah dolazi lukavi – i koristi to protiv nas.
ĆUTANJE - PUT DO VEČNOSTI
U Crkvi znamo: večnost neće biti bučna. Ona pripada tišini, molitvi, sabranoj reči. Zato Antonije Veliki kaže:
– Ćutanje je tajna budućeg veka.
To nije samo tišina jezika, već i tišina srca pred Bogom. Takvo ćutanje je govor duše – skrovit, iskren, moćan. U toj tišini čovek postaje providan za Boga – a zatvoren za zlo.
NE MORA SVE DA SE ZNA DA BI BILO ISTINITO
Duhovni život nije za izlaganje, komentarisanje, ni upoređivanje. Ne moraš sve reći da bi bio autentičan. Ne moraš sve pokazati da bi bio iskren. Naprotiv – ono što sačuvaš u tišini, postaje tvoja snaga. U svetu koji te tera da se pokažeš – Bog te poziva da se sakriješ u Njegovu blizinu.
Možda tvoje spasenje ne zavisi od onoga što si rekao – već od onoga što si sačuvao u tišini: iz pokajanja, iz ljubavi, iz vere.
Pokajanje je proces koji započinje duboko u nama i kulminira u Svetoj tajni ispovesti.
Ne bi trebalo mališanima čitati akatiste, tim više, prisiljavati ih, nego pročitajte dve – tri kratke molitve iz molitvoslova pred sveto pričešće, i isto toliko blagodarnih molitava posle svetog pričešća posle dolaska kući iz crkve, objasnio je otac Mihail.
Bog je taj koji priziva u život i koji poziva iz ovog života. Dakle, Bog ima konačnu reč, govori otac Aleksandar o samoubistvu, ali i naglašava da niko nikome, ipak, ne sme i ne treba da sudi.
Napominje da tu vrednost, koju nam niko ne može oduzeti, delimo i u sebi uveličavamo tako što pomažemo drugima - jer na taj način širimo krug dobrote.
Sveta tajna ispovesti nije kazna, već dar- prilika za novi početak i mir sa Bogom.
Na prvi pogled deluju gotovo isto, ali se iza ova dva pojma kriju različiti odgovori na jedno od najvećih pitanja čoveka: šta možemo da znamo o Bogu?
Strah je prirodna ljudska reakcija, ali on postaje opasan kada nam zarobi dušu i udalji nas od Boga.
Sveti oci su često govorili da nevolje imaju posebnu ulogu u duhovnom životu.
Pravoslavna vera nas uči da je najdublja pobeda ona koja se izvojuje u srcu.
Od srebroljublja i gordosti do neblagodarnosti i ravnodušnosti, svetogorski starac nabraja ponašanja koja se lako prikriju iza svakodnevnih navika, a čoveka mogu udaljiti od Boga i drugih ljudi.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
U pojedinim danima crkveni tipik dopušta umerenu upotrebu vina, ali se ti propisi ne mogu poistovetiti sa savremenim shvatanjem alkohola.
U besedi za četvrtak 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zbog čega zemaljska dobra ne mogu da daju trajnu sitost i zašto je prava glad ona koja vodi ka Bogu.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnu Teodoru Aleksandrijsku po starom kalendaru, dok se po novom praznuju Sveta prvomučenica Tekla i Sveti Siluan Atonski. Katolička crkva obeležava Gospu od Otkupljenja, dok Jevreji i muslimani nemaju veći praznik.
Oštra pouka ave Justina Popovića ne ostavlja prostor za opravdanja, već svakoga suočava sa pitanjem kako svojim postupcima služi Bogu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.