ŠTA ČINITI KAD VAS OBUZMU NERVOZA I TEŠKE MISLI: Starac Nikon kaže da uraditi ovo i sigurno će sve biti u redu
Pravoslavlje uči da čovek nikada nije sam, čak i onda kada mu se čini da je ostavljen od ljudi.
Po učenju pravoslavlja, ljubav nije nešto što čovek može sam proizvesti ili sačuvati bez zajednice sa Bogom.
Savremeni čovek živi u svetu u kojem se o ljubavi mnogo govori, ali je retko ko zaista živi. Ljubav se sve češće poistovećuje sa prolaznim emocijama, fizičkom privlačnošću ili ličnim interesom. Umesto da spaja, ona postaje sredstvo za potvrdu ega. Tako čovek, i pored brojnih veza i komunikacija, ostaje duboko usamljen i iznutra prazan.
Pravoslavlje ovakav duhovni gubitak vidi kao posledicu udaljavanja od Boga – izvora svake istinske ljubavi. Po učenju pravoslavlja, ljubav nije nešto što čovek može sam proizvesti ili sačuvati bez zajednice sa Bogom. Bog ljubi svako ljudsko biće, ali blagodat ljubavi u svoj punini izliva na one koji ga traže celim srcem – u smirenju, molitvi, pokajanju i poslušnosti.
To nisu ljudi savršeni, već oni koji su svesni svoje slabosti i koji iz dana u dan vape Bogu za milost. Pravoslavlje uči da je blagodat Božija prisutna u Crkvi, u svetim Tajnama, i da se daje onima koji ne traže da ljube po meri svoje snage, već po meri Hristove zapovesti: "ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“.
Na one koji se neprestano kaju, koji opraštaju, koji prinose sebe kroz molitvu i trpljenje – na takve Bog izliva blagodat koja preobražava srce. A kada blagodat zahvati srce, ono više ne može da voli samo svoje bližnje, već gori ljubavlju za ceo svet.
O tome govori i misao starca Siluana Atonskog.
„Gospod ljubi sve ljude, ali onoga koga traži, toga više ljubi... Svojim izabranicima Gospod daje toliku blagodat da oni svojom ljubavlju obuhvataju svu zemlju, ceo svet, i duša im gori željom da se svi ljudi spasu i vide slavu Gospodnju.“
Čovek koji u bližnjem vidi brata, koji tuđu bol oseća kao svoju i koji bez računa i zadrške pruža ruku pomoći, postaje svedočanstvo žive vere.
Pravoslavna tradicija uči da se Bog otkriva kroz ljubav, milosrđe i nepokolebljivu vernost, kao onaj koji ne napušta svoje stvorenje čak ni onda kada se ono udalji od njega.
Veliki duhovnik sa Svete gore objašnjava zašto se u braku često susretnu karakteri koji na prvi pogled ne idu zajedno i kako se upravo u tim odnosima krije put ka duhovnoj zrelosti.
Kada voliš u Hristu, tada ne gledaš na tuđe slabosti, već vidiš u svakom čoveku lik Božiji.
Pravoslavlje uči da čovek nikada nije sam, čak i onda kada mu se čini da je ostavljen od ljudi.
Da biste se oslobodili straha, govorio je otac Teognost, treba imati veru, veru ne samo u Boga, jer i demoni veruju i drhte.
U besedi za utorak Sedmice bludnoga sina, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako kroz milosrđe, oproštaj i gradnju mira čovek dotiče božansku istinu i otkriva tajne Raja.
Dok svet često nagrađuje nepravdu, podviznik iz Odese iz 20. veka pokazuje kako čuvanje savesti i hodanje “uskim putem” postaje jedini pravi odgovor na okrutnost života.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Dok svet često nagrađuje nepravdu, podviznik iz Odese iz 20. veka pokazuje kako čuvanje savesti i hodanje “uskim putem” postaje jedini pravi odgovor na okrutnost života.
Ne da se nije uplašio kada je ušao u "klinč" sa carem i patrijarhom, nego je istrajao do kraja u dokazivanju da su u Gospodu bile dve volje kao i dve prirode.
Nekadašnji basista benda Danzig Džoš Lejzi govori o ličnom slomu, godinama borbe sa zavisnošću i susretu s verom, koji ga je doveo do odluke da primi svetu tajnu krštenja u Pravoslavnoj crkvi.