SUDNJI DAN JE BLIŽI NEGO ŠTO MISLITE: Nepobitna stvarnost koja nas sve čeka
Ajeti 56:58-65 govore o Božijoj milosti, opomeni i odgovornosti, otkrivajući kako svaka odluka utiče na konačni susret sa Stvoriteljem.
Sveštenik Bojan Krstanović navodi da se upravo kod onih, koji se deklarativno bave duhovnošću, često mogu videti ozbiljni moralni i duhovni padovi.
U savremenom društvu, koje je sve više u potrazi za duhovnim, čini se da je religioznost postala i neka vrsta trenda. Putovanja po svetim mestima, deljenje citata Svetih otaca na društvenim mrežama, prisustvo u raznim onlajn molitvenim grupama – sve to danas postaje uobičajena praksa među mnogima koji se izjašnjavaju kao vernici. Međutim, da li takav spoljašnji izraz vere znači i istinsko duhovno napredovanje?
Na ovo pitanje izuzetno oštro i iskreno odgovario je otac Bojan Krstanović na svom Fejsbuk nalogu, koji je upozorio da pobožnost u svojoj formi, ne mora nužno voditi ka Bogu.
- Mi živimo u nekom vremenu kada je određena vrsta pobožnosti u ekspanziji - počeo je otac Bojan i osvrnuo se na određenu grupaciju ljudi koji, iako aktivno učestvuju u duhovnim aktivnostima, često ne pokazuju prave plodove vere.
- Mnogi danas čitaju i dele po internetu razne citate Svetih otaca. Mnogi putuju po manastirima. Sveta zemlja, Grčka, Rusija, Rumunija... Mnogi su upoznali velike duhovnike. Imaju pune kuće ikona... Međutim, da li takvi ljudi zaista duhovno napreduju? – postavlja ključno pitanje.
Otac Bojan pravi snažno poređenje između ovakve spoljašnje pobožnosti i skromne, ali iskrene vere prosečnog srpskog seljaka. Navodi da se upravo kod onih koji se deklarativno bave duhovnošću često mogu videti ozbiljni moralni padovi – padovi koje "ne bi sebi dozvolio jedan prosečan srpski seljak koji tri puta godišnje dođe u hram“.
Dodaje i da takvi ljudi, uprkos svom znanju i aktivnosti, ne uspevaju da nose životne teškoće, dok taj isti seljak "nosi muku bez problema“.
Dešava se vrlo često da takvi ljudi ne mogu da podnesu ni najmanji problem iliti muku koju taj seljak nosi bez problema!
- Zašto je to tako? Videćete da su usta tih ljudi puna osude, ne samo prema sveštenicima i drugom narodu, nego čak i prema velikodostojnicima našim i prema svetinjama. Zašto? Videćete da u njihovim porodicama vlada haos za razliku od ovog mog seljaka u čijoj kući je mir i radost baš kao u nekom manastiru. Zašto? Videćete da ti ljudi u Jerusalimu ili na Egini nemaju onu radost u sebi koju ima taj seljak kada dođe (tri puta godišnje) u svoj seoski hram i kad vidi svog popa kojeg poštuje do neba! Zašto? E pa... ti ljudi imaju mnogo znanja o Bogu, ali nisu upoznali Boga. Poznaju mnogo o Bogu ali ne znaju Boga!
Kao ilustraciju, otac Bojan koristi jednostavnu, ali efektnu analogiju:
- Primera radi, ja mnogo znam o Đokoviću, ali njega stvarno nisam upoznao! Mislim da to nije isto.
U tom duhu nastavlja da objašnjava da ljudi koji Boga traže na pogrešnim mestima i na pogrešan način, ostaju prazni i zbunjeni. Upravo zato, kako kaže, "oni se zapetljaju u svemu tome i onda su lak plen za đavola koji im samo ubacuje nove lavirinte“.
- Pa, kad ih pokosi, ne znaju šta ih je snašlo jer nisu upoznali Boga, pa ne mogu ni da mu zatraže pomoć.
Dublji problem, ističe on, jeste nepoznavanje molitve srcem.
- Oni ustvari ne znaju ni kako se moli srcem. A... ovaj moj seljak zna. Uprkos svojoj jednostavnosti, ovaj seljak ima čistu veru, koju je samo potrebno usmeriti kroz redovno učešće u crkvenom životu. Njemu treba još samo da malo više ide u hram i da posti i da se ispoveda i pričešćuje i to je to. Uspeo je!
Za one koji su, kako kaže, krenuli pogrešnim putem, lek je u poniznosti i povratku osnovama.
- Za početak, da priznaju sebi da su izabrali pogrešan način. Da priznaju sebi da se nisu sreli sa Bogom. Da se smire. Da Boga potraže u svojim parohijskim hramovima kod svojih parohijskih sveštenika.“
Na kraju, otac Bojan jasno poručuje:
- Spusti um svoj u srce svoje i tu se susretni sa Gospodom, a onda mu se svim svojim bićem baci u zagrljaj i živi sa njim! To je jedini put Bogopoznanja!“


Veliki pravoslavni duhovnik sa Svete gore pokazuje kako očuvati unutrašnji mir i zaštititi dušu dok iskušenja svakodnevno preplavljuju život oko nas.
Otac s bolesnim detetom, Albanac, prišao je tadašnjem vladici raško-prizrenskog, potonjem patrijarhu srpskom, da zatraži blagoslov.
Pred praznik Sabora Svetog arhangela Mihaila ponovo izbija rasprava o slavskom žitu: narodna predanja tvrde jedno, crkveni kanoni drugo — a mnogi domaćini ni ne slute da izostavljaju obavezan deo slave.
Duhovni oci podsećaju da molitva traži trud, sabranost i istrajnost, jer tek kad je srce uključeno, molitva postaje istinska veza sa Bogom.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Duhovni oci podsećaju da molitva traži trud, sabranost i istrajnost, jer tek kad je srce uključeno, molitva postaje istinska veza sa Bogom.
Kroz biblijske priče o Marti i Mariji otkrijte kako Hronos i Kairos oblikuju naš život, zašto stalno jurimo i propuštamo ono što nosi smisao, i kako svaka sekunda može postati dodir večnosti.
Jednostavan stari, provereni recept za penaste kore, bogat aromatični fil i nežnu glazuru koji vraćaju porodične uspomene.