printskrin društvene mreže/Shutterstock/fortton/AleksandarPhotograpy
Sveštenik Bojan Krstanović navodi da se upravo kod onih, koji se deklarativno bave duhovnošću, često mogu videti ozbiljni moralni i duhovni padovi.
U savremenom društvu, koje je sve više u potrazi za duhovnim, čini se da je religioznost postala i neka vrsta trenda. Putovanja po svetim mestima, deljenje citata Svetih otaca na društvenim mrežama, prisustvo u raznim onlajn molitvenim grupama – sve to danas postaje uobičajena praksa među mnogima koji se izjašnjavaju kao vernici. Međutim, da li takav spoljašnji izraz vere znači i istinsko duhovno napredovanje?
Na ovo pitanje izuzetno oštro i iskreno odgovario je otac Bojan Krstanović na svom Fejsbuk nalogu, koji je upozorio da pobožnost u svojoj formi, ne mora nužno voditi ka Bogu.
- Mi živimo u nekom vremenu kada je određena vrsta pobožnosti u ekspanziji - počeo je otac Bojan i osvrnuo se na određenu grupaciju ljudi koji, iako aktivno učestvuju u duhovnim aktivnostima, često ne pokazuju prave plodove vere.
- Mnogi danas čitaju i dele po internetu razne citate Svetih otaca. Mnogi putuju po manastirima. Sveta zemlja, Grčka, Rusija, Rumunija... Mnogi su upoznali velike duhovnike. Imaju pune kuće ikona... Međutim, da li takvi ljudi zaista duhovno napreduju? – postavlja ključno pitanje.
printscreen/društvene mreže
Otac Bojan
Otac Bojan pravi snažno poređenje između ovakve spoljašnje pobožnosti i skromne, ali iskrene vere prosečnog srpskog seljaka. Navodi da se upravo kod onih koji se deklarativno bave duhovnošću često mogu videti ozbiljni moralni padovi – padovi koje "ne bi sebi dozvolio jedan prosečan srpski seljak koji tri puta godišnje dođe u hram“.
Dodaje i da takvi ljudi, uprkos svom znanju i aktivnosti, ne uspevaju da nose životne teškoće, dok taj isti seljak "nosi muku bez problema“.
Dešava se vrlo često da takvi ljudi ne mogu da podnesu ni najmanji problem iliti muku koju taj seljak nosi bez problema!
- Zašto je to tako? Videćete da su usta tih ljudi puna osude, ne samo prema sveštenicima i drugom narodu, nego čak i prema velikodostojnicima našim i prema svetinjama. Zašto? Videćete da u njihovim porodicama vlada haos za razliku od ovog mog seljaka u čijoj kući je mir i radost baš kao u nekom manastiru. Zašto? Videćete da ti ljudi u Jerusalimu ili na Egini nemaju onu radost u sebi koju ima taj seljak kada dođe (tri puta godišnje) u svoj seoski hram i kad vidi svog popa kojeg poštuje do neba! Zašto? E pa... ti ljudi imaju mnogo znanja o Bogu, ali nisu upoznali Boga. Poznaju mnogo o Bogu ali ne znaju Boga!
Kao ilustraciju, otac Bojan koristi jednostavnu, ali efektnu analogiju:
- Primera radi, ja mnogo znam o Đokoviću, ali njega stvarno nisam upoznao! Mislim da to nije isto.
Schutterstock/Love You Stock/Tanjug Anelko Utjeanovic
Otac Bojan kaže da mnogi danas ne znaju šta je molitva srca
U tom duhu nastavlja da objašnjava da ljudi koji Boga traže na pogrešnim mestima i na pogrešan način, ostaju prazni i zbunjeni. Upravo zato, kako kaže, "oni se zapetljaju u svemu tome i onda su lak plen za đavola koji im samo ubacuje nove lavirinte“.
- Pa, kad ih pokosi, ne znaju šta ih je snašlo jer nisu upoznali Boga, pa ne mogu ni da mu zatraže pomoć.
Dublji problem, ističe on, jeste nepoznavanje molitve srcem.
- Oni ustvari ne znaju ni kako se moli srcem. A... ovaj moj seljak zna. Uprkos svojoj jednostavnosti, ovaj seljak ima čistu veru, koju je samo potrebno usmeriti kroz redovno učešće u crkvenom životu. Njemu treba još samo da malo više ide u hram i da posti i da se ispoveda i pričešćuje i to je to. Uspeo je!
Za one koji su, kako kaže, krenuli pogrešnim putem, lek je u poniznosti i povratku osnovama.
- Za početak, da priznaju sebi da su izabrali pogrešan način. Da priznaju sebi da se nisu sreli sa Bogom. Da se smire. Da Boga potraže u svojim parohijskim hramovima kod svojih parohijskih sveštenika.“
Na kraju, otac Bojan jasno poručuje:
- Spusti um svoj u srce svoje i tu se susretni sa Gospodom, a onda mu se svim svojim bićem baci u zagrljaj i živi sa njim! To je jedini put Bogopoznanja!“
Razgovor o regionu, stabilnosti i saradnji otvorio je i pitanje uloge Crkve u savremenim odnosima među državama - može li njen glas da utiče tamo gde politika često nailazi na granice.
Većina vernog naroda misli da zna kako se ponašati, ali tokom velikih praznika, poput Vaskrsa, iznenadi ih koliko detalja propuštaju - od ulaska u hram do pričešća i blagoslova.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Dok istraživanja beleže rast broja onih koji se izjašnjavaju kao vernici, otac Vasilije podseća na razliku između spoljašnje discipline i istinskog preobražaja i pobožnosti.
Većina vernog naroda misli da zna kako se ponašati, ali tokom velikih praznika, poput Vaskrsa, iznenadi ih koliko detalja propuštaju - od ulaska u hram do pričešća i blagoslova.
Nastojateljica Manastira Vratna govori kako lavanda, pčelinji vosak i prirodna eterična ulja iz ove svetinje pomažu vernicima da povrate ravnotežu tela i duha.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Veliku sredu po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Dionizija Korintskog, dok Jevreji obeležavaju dane Pashe, a muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od neprekidnog pričanja i pohlepe do nedostatka vere - otac Dimitrije objasnio je kako molitva, disciplina i odlazak u crkvu mogu osloboditi dušu i doneti mir.