BADNJE VEČE NA TAŠMAJDANU: Arhimandrit Vasilije Kostić služio u crkvi Svetog Marka (VIDEO)
U hramu na Tašmajdanu služeno svečano večernje sa petohlebnicom, pročitano Jevanđelje o Rođenju Hristovom i podeljeni badnjaci vernom narodu.
Sveštenik Bojan Krstanović navodi da se upravo kod onih, koji se deklarativno bave duhovnošću, često mogu videti ozbiljni moralni i duhovni padovi.
U savremenom društvu, koje je sve više u potrazi za duhovnim, čini se da je religioznost postala i neka vrsta trenda. Putovanja po svetim mestima, deljenje citata Svetih otaca na društvenim mrežama, prisustvo u raznim onlajn molitvenim grupama – sve to danas postaje uobičajena praksa među mnogima koji se izjašnjavaju kao vernici. Međutim, da li takav spoljašnji izraz vere znači i istinsko duhovno napredovanje?
Na ovo pitanje izuzetno oštro i iskreno odgovario je otac Bojan Krstanović na svom Fejsbuk nalogu, koji je upozorio da pobožnost u svojoj formi, ne mora nužno voditi ka Bogu.
- Mi živimo u nekom vremenu kada je određena vrsta pobožnosti u ekspanziji - počeo je otac Bojan i osvrnuo se na određenu grupaciju ljudi koji, iako aktivno učestvuju u duhovnim aktivnostima, često ne pokazuju prave plodove vere.
- Mnogi danas čitaju i dele po internetu razne citate Svetih otaca. Mnogi putuju po manastirima. Sveta zemlja, Grčka, Rusija, Rumunija... Mnogi su upoznali velike duhovnike. Imaju pune kuće ikona... Međutim, da li takvi ljudi zaista duhovno napreduju? – postavlja ključno pitanje.
Otac Bojan pravi snažno poređenje između ovakve spoljašnje pobožnosti i skromne, ali iskrene vere prosečnog srpskog seljaka. Navodi da se upravo kod onih koji se deklarativno bave duhovnošću često mogu videti ozbiljni moralni padovi – padovi koje "ne bi sebi dozvolio jedan prosečan srpski seljak koji tri puta godišnje dođe u hram“.
Dodaje i da takvi ljudi, uprkos svom znanju i aktivnosti, ne uspevaju da nose životne teškoće, dok taj isti seljak "nosi muku bez problema“.
Dešava se vrlo često da takvi ljudi ne mogu da podnesu ni najmanji problem iliti muku koju taj seljak nosi bez problema!
- Zašto je to tako? Videćete da su usta tih ljudi puna osude, ne samo prema sveštenicima i drugom narodu, nego čak i prema velikodostojnicima našim i prema svetinjama. Zašto? Videćete da u njihovim porodicama vlada haos za razliku od ovog mog seljaka u čijoj kući je mir i radost baš kao u nekom manastiru. Zašto? Videćete da ti ljudi u Jerusalimu ili na Egini nemaju onu radost u sebi koju ima taj seljak kada dođe (tri puta godišnje) u svoj seoski hram i kad vidi svog popa kojeg poštuje do neba! Zašto? E pa... ti ljudi imaju mnogo znanja o Bogu, ali nisu upoznali Boga. Poznaju mnogo o Bogu ali ne znaju Boga!
Kao ilustraciju, otac Bojan koristi jednostavnu, ali efektnu analogiju:
- Primera radi, ja mnogo znam o Đokoviću, ali njega stvarno nisam upoznao! Mislim da to nije isto.
U tom duhu nastavlja da objašnjava da ljudi koji Boga traže na pogrešnim mestima i na pogrešan način, ostaju prazni i zbunjeni. Upravo zato, kako kaže, "oni se zapetljaju u svemu tome i onda su lak plen za đavola koji im samo ubacuje nove lavirinte“.
- Pa, kad ih pokosi, ne znaju šta ih je snašlo jer nisu upoznali Boga, pa ne mogu ni da mu zatraže pomoć.
Dublji problem, ističe on, jeste nepoznavanje molitve srcem.
- Oni ustvari ne znaju ni kako se moli srcem. A... ovaj moj seljak zna. Uprkos svojoj jednostavnosti, ovaj seljak ima čistu veru, koju je samo potrebno usmeriti kroz redovno učešće u crkvenom životu. Njemu treba još samo da malo više ide u hram i da posti i da se ispoveda i pričešćuje i to je to. Uspeo je!
Za one koji su, kako kaže, krenuli pogrešnim putem, lek je u poniznosti i povratku osnovama.
- Za početak, da priznaju sebi da su izabrali pogrešan način. Da priznaju sebi da se nisu sreli sa Bogom. Da se smire. Da Boga potraže u svojim parohijskim hramovima kod svojih parohijskih sveštenika.“
Na kraju, otac Bojan jasno poručuje:
- Spusti um svoj u srce svoje i tu se susretni sa Gospodom, a onda mu se svim svojim bićem baci u zagrljaj i živi sa njim! To je jedini put Bogopoznanja!“


Badnja večera pokazuje da ovo nije obrok kao svaki drugi, već tihi porodični obred u kome svaka sitnica ima svoje značenje i svoju priču.
Zle misli, ako se neguju, postaju navike, a navike se pretvaraju u način života.
Badnjak je najčešće mlado hrastovo drvo ili grana, koje simbolizuje život, obnovu i toplinu doma.
Osvrćući se na Pravednog Josifa, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas u svojoj besedi za 31. utorak po Duhovima podseća kako vera i poslušnost Bogu oblikuju život i donose proslavu onima koji ga slede, čak i u najmračnijim trenucima.
U hramu na Tašmajdanu služeno svečano večernje sa petohlebnicom, pročitano Jevanđelje o Rođenju Hristovom i podeljeni badnjaci vernom narodu.
Pred praznik Rođenja Hristovog, poglavar Srpske pravoslavne crkve nas podseća da mir ne dolazi silom, nego iz srca spremnog da oprosti, primi bližnjeg i obnovi zajedništvo, otvarajući prostor za ljubav i jedinstvo u porodici, Crkvi i društvu.
Bez povišenog tona i bez kalkulacije, sveštenik Vladislav Vučanović u jednoj kratkoj poruci otvara pitanje zašto se lakše okupljamo oko trpeza i vatrometa nego oko suštine vere, posta i lične odgovornosti.
Dok su satovi odbrojavali prve minute 2026, crkva Vondelkerk u Amsterdamu nestajala je u plamenu, ostavljajući grad bez svetinje i Evropu bez još jednog svedoka hrišćanske prošlosti.
Osvrćući se na Pravednog Josifa, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas u svojoj besedi za 31. utorak po Duhovima podseća kako vera i poslušnost Bogu oblikuju život i donose proslavu onima koji ga slede, čak i u najmračnijim trenucima.
Pravoslavno predanje i oci otkrivaju zašto ovaj dan nije samo uvod u slavlje, već duhovni ispit – i kako od njega zavisi da li će Rođenje Hristovo ostati običan datum ili lični susret.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Badnji dan po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Bogojavljenje. I katolici danas proslavljaju Bogojavljenje – praznik Tri kralja, dok Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama.