Shutterstock/Iryna Prokofieva,Ukrajinska Pravoslava Crkva
Dok statistike pokazuju da sve više brakova puca, protojerej Vadim Gladikij objašnjava zašto pravoslavna crkva drugi brak ne smatra idealom, ali ga ipak dopušta — i šta zapravo znači poseban čin venčanja dvobračnih.
Poslednjih decenija statistike, bez obzira na kulturu ili versku pripadnost, pokazuju istu liniju kretanja: broj razvoda raste. Negde postoji dramatičniji skok, negde umereniji, ali je zajedničko to što se stabilnost braka sve ređe podrazumeva. Upravo u tom ambijentu postavlja se pitanje kako pravoslavna crkva gleda na drugi brak posle razvoda i šta zapravo znači poseban čin venčanja dvobračnih. O tome, sa duhovnom jasnoćom i pastirskim iskustvom, govori protojerej Vadim Gladikij.
Šta je ideal braka u pravoslavlju
- Crkva ne ohrabruje ponovne brakove i ne smatra ih uobičajenom pojavom. To je razumljivo, jer je ideal hrišćanskog braka oduvek bio jedan, neraskidivi savez – zajednica zasnovana na vernosti i ljubavi koja traje čitav život. "Što je Bog sjedinio, čovek neka ne rastavlja" (Mt 19, 6). Zato crkveni kanoni, na primer, ne dozvoljavaju da u sveštenstvo stupi onaj ko je u drugom braku ili je oženjen razvedenom ženom, niti je moguće ponovo stupiti u brak nakon primanja sveštenog čina.
Shutterstock
Crkveno venčanje, ilustracija
Ovim rečima otac Vadim postavlja jasnu duhovnu vertikalu: prvi brak je ideal, poziv, blagoslov koji bi trebalo da ostane celoživotan. Ali Crkva, kako dodaje, istovremeno zna da ljudska priroda nije uvek dovoljno jaka, da se životni putevi ponekad lome i da stvarnost nije idealna.
Zašto Crkva ipak dopušta drugi brak
- Ipak, pravoslavna crkva iz pastirske brige dopušta mirjanima da se ponovo venčaju, ali samo ako za to postoje opravdani razlozi, kao što su preljuba supružnika ili smrt. Taj brak se ne posmatra kao norma, već kao snishođenje ljudskoj slabosti – ustupak koji proizilazi iz ljubavi i razumevanja prema onome čiji se prvi brak raspao. Već samim tim što dopušta ponovni brak, Crkva pokazuje da čoveka ne odbacuje, već ga prima, blagosilja i daje mu priliku da izgradi novu porodicu u Hristu - kaže otac Vadim, prenosi portal spzh.eu.
Njegove reči otkrivaju važan pastirski princip: dopuštanje drugog braka nije znak da Crkva odustaje od ideala, već da ne odustaje od čoveka. Drugi brak nije izjednačen sa prvim, ali je, u određenim okolnostima, moguć kao put duhovnog isceljenja i obnove.
Kako izgleda čin venčanja dvobračnih
- Čin crkvenog venčanja dvobračnih sličan je uobičajenom, ali bez pojedinih svečanih elemenata, kao što je stavljanje venaca. U njemu se čitaju i posebne molitve pokajničkog karaktera. To je prirodno, jer čovek nije sačuvao blagodat prvog braka, a Crkva ga ovim činom podseća na ozbiljnost bračne odgovornosti – da ne ponovi stare greške i da sa blagodarnošću primi novi dar“, kaže otac Vadim i ističe da u ovoj crkvenoj praksi nema mesta stigmi. Naprotiv, naglasak je na duhovnom trezveništvu: čovek se poziva da u novi brak uđe svesniji, zreliji, sa iskustvom koje ga može učiniti mudrijim.
Ukrajinska Pravoslava Crkva
Sveštenik Vadim Gladikij
- Ne treba osećati bilo kakvu poniženost zbog toga. To bi bilo kao smatrati ispovest ponižavajućom samo zato što podrazumeva priznanje greha. Naprotiv, smisao ovog posebnog čina nije u kazni, već u pouci, očišćenju i osvećenju novog bračnog života. Crkva, kao ljubeća Majka, daje drugu šansu i poziva na veću zrelost, mudrost i odgovornost, kako bi novi brak bio čvrst, ispunjen i blagosloven.
Tako se u učenju i praksi pravoslavne crkve prepliću ideal i milost: prvi se ne snižava, drugi se ne uskraćuje. Čoveku koji je prošao kroz bolni raspad braka ne zatvaraju se vrata, već mu se daje prilika da na duhovno odgovorniji način započne novi životni savez, uz blagoslov, ali i sa sećanjem na ono što je ranije bilo narušeno.
U potresnom susretu s poznanicom koja se nakon razvoda preobrazila u osobu punu bola i očajanja, arhimandrit nudi snažan duhovni savet: molitva, ispovest i život sa Hristom nisu kraj, već novi početak.
Nedavni primer iz Amerike pokreće pitanje koje mnogi vernici smatraju nemogućim: kako ostati veran Hristovom učenju i Svetim kanonima u vremenu duhovne dekadencije i relativizacije vere?
Crkveno venčanje ima poseban značaj: ne zbog tradicije, običaja ili forme, već zbog toga što se tada priziva blagodat Duha svetoga na mladence - da ih vodi, čuva i osnaži u svim životnim izazovima.
Blagodatni oganj se prvi put javio 335. godine na Veliku subotu i posle godinama do dana današnjeg i to samo pravoslavnom patrijarhu, dajući time potvrdu istinitosti i ispravnosti naše pravoslavne vere.
Bratstvo čuva posebnu recepturu vaskršnje pogače koja spaja bogate mirise pomorandže, začina i putera, dok način pripreme otkriva zašto ovaj hleb zauzima važno mesto na monaškoj prazničnoj trpezi.
Dok vernici u hramove donose jaja i prazničnu hranu na osvećenje, Crkva čuva neobičan ritam ovog dana – između groba i vaskrsenja odvija se tihi događaj sa snažnom porukom hrišćanstva
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Srpkinja otkrila da je u vezi sa muškarcem s kojim ima zajedničke pretke - njihove čukunbabe su rođene sestre – i pitala sveštenika da li bi njihov brak mogao biti blagosloven.
U duhovnom pristupu bračnim krizama, otac Gojko Perović
ističe važnosti ljubavi i strpljenja, ali govori i o granicama koje ne treba preći i kada je pomirenje besmisleno.
Blagodatni oganj se prvi put javio 335. godine na Veliku subotu i posle godinama do dana današnjeg i to samo pravoslavnom patrijarhu, dajući time potvrdu istinitosti i ispravnosti naše pravoslavne vere.
Blagodatni oganj se prvi put javio 335. godine na Veliku subotu i posle godinama do dana današnjeg i to samo pravoslavnom patrijarhu, dajući time potvrdu istinitosti i ispravnosti naše pravoslavne vere.
Nastojateljica Manastira Vratna govori kako lavanda, pčelinji vosak i prirodna eterična ulja iz ove svetinje pomažu vernicima da povrate ravnotežu tela i duha.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Jeroshimonah Mihail (Pitkevič) iz Pskovopečerskog manastira razotkriva nevidljivu borbu u čoveku koja se ne vidi spolja, ali odlučuje da li mir postoji ili je samo privid.
Patrijarh ukazuje da se Vaskrsli Hristos ne prepoznaje spoljašnjim pogledom, već u ličnom susretu, evharistijskoj zajednici i delatnoj ljubavi prema bližnjem, naročito prema stradalima i vernom narodu na Kosovu i Metohiji.
Uz blagoslov patrijarha Porfirija, Oganj iz Jerusalima biće donet u Srbiju, a u 23 časa, na početku Vaskršnjeg jutrenja, biće upaljena prva sveća u zavetnom hramu na Vračaru.