Shutterstock/Iryna Prokofieva,Ukrajinska Pravoslava Crkva
Dok statistike pokazuju da sve više brakova puca, protojerej Vadim Gladikij objašnjava zašto pravoslavna crkva drugi brak ne smatra idealom, ali ga ipak dopušta — i šta zapravo znači poseban čin venčanja dvobračnih.
Poslednjih decenija statistike, bez obzira na kulturu ili versku pripadnost, pokazuju istu liniju kretanja: broj razvoda raste. Negde postoji dramatičniji skok, negde umereniji, ali je zajedničko to što se stabilnost braka sve ređe podrazumeva. Upravo u tom ambijentu postavlja se pitanje kako pravoslavna crkva gleda na drugi brak posle razvoda i šta zapravo znači poseban čin venčanja dvobračnih. O tome, sa duhovnom jasnoćom i pastirskim iskustvom, govori protojerej Vadim Gladikij.
Šta je ideal braka u pravoslavlju
- Crkva ne ohrabruje ponovne brakove i ne smatra ih uobičajenom pojavom. To je razumljivo, jer je ideal hrišćanskog braka oduvek bio jedan, neraskidivi savez – zajednica zasnovana na vernosti i ljubavi koja traje čitav život. "Što je Bog sjedinio, čovek neka ne rastavlja" (Mt 19, 6). Zato crkveni kanoni, na primer, ne dozvoljavaju da u sveštenstvo stupi onaj ko je u drugom braku ili je oženjen razvedenom ženom, niti je moguće ponovo stupiti u brak nakon primanja sveštenog čina.
Shutterstock
Crkveno venčanje, ilustracija
Ovim rečima otac Vadim postavlja jasnu duhovnu vertikalu: prvi brak je ideal, poziv, blagoslov koji bi trebalo da ostane celoživotan. Ali Crkva, kako dodaje, istovremeno zna da ljudska priroda nije uvek dovoljno jaka, da se životni putevi ponekad lome i da stvarnost nije idealna.
Zašto Crkva ipak dopušta drugi brak
- Ipak, pravoslavna crkva iz pastirske brige dopušta mirjanima da se ponovo venčaju, ali samo ako za to postoje opravdani razlozi, kao što su preljuba supružnika ili smrt. Taj brak se ne posmatra kao norma, već kao snishođenje ljudskoj slabosti – ustupak koji proizilazi iz ljubavi i razumevanja prema onome čiji se prvi brak raspao. Već samim tim što dopušta ponovni brak, Crkva pokazuje da čoveka ne odbacuje, već ga prima, blagosilja i daje mu priliku da izgradi novu porodicu u Hristu - kaže otac Vadim, prenosi portal spzh.eu.
Njegove reči otkrivaju važan pastirski princip: dopuštanje drugog braka nije znak da Crkva odustaje od ideala, već da ne odustaje od čoveka. Drugi brak nije izjednačen sa prvim, ali je, u određenim okolnostima, moguć kao put duhovnog isceljenja i obnove.
Kako izgleda čin venčanja dvobračnih
- Čin crkvenog venčanja dvobračnih sličan je uobičajenom, ali bez pojedinih svečanih elemenata, kao što je stavljanje venaca. U njemu se čitaju i posebne molitve pokajničkog karaktera. To je prirodno, jer čovek nije sačuvao blagodat prvog braka, a Crkva ga ovim činom podseća na ozbiljnost bračne odgovornosti – da ne ponovi stare greške i da sa blagodarnošću primi novi dar“, kaže otac Vadim i ističe da u ovoj crkvenoj praksi nema mesta stigmi. Naprotiv, naglasak je na duhovnom trezveništvu: čovek se poziva da u novi brak uđe svesniji, zreliji, sa iskustvom koje ga može učiniti mudrijim.
Ukrajinska Pravoslava Crkva
Sveštenik Vadim Gladikij
- Ne treba osećati bilo kakvu poniženost zbog toga. To bi bilo kao smatrati ispovest ponižavajućom samo zato što podrazumeva priznanje greha. Naprotiv, smisao ovog posebnog čina nije u kazni, već u pouci, očišćenju i osvećenju novog bračnog života. Crkva, kao ljubeća Majka, daje drugu šansu i poziva na veću zrelost, mudrost i odgovornost, kako bi novi brak bio čvrst, ispunjen i blagosloven.
Tako se u učenju i praksi pravoslavne crkve prepliću ideal i milost: prvi se ne snižava, drugi se ne uskraćuje. Čoveku koji je prošao kroz bolni raspad braka ne zatvaraju se vrata, već mu se daje prilika da na duhovno odgovorniji način započne novi životni savez, uz blagoslov, ali i sa sećanjem na ono što je ranije bilo narušeno.
U potresnom susretu s poznanicom koja se nakon razvoda preobrazila u osobu punu bola i očajanja, arhimandrit nudi snažan duhovni savet: molitva, ispovest i život sa Hristom nisu kraj, već novi početak.
Nedavni primer iz Amerike pokreće pitanje koje mnogi vernici smatraju nemogućim: kako ostati veran Hristovom učenju i Svetim kanonima u vremenu duhovne dekadencije i relativizacije vere?
Crkveno venčanje ima poseban značaj: ne zbog tradicije, običaja ili forme, već zbog toga što se tada priziva blagodat Duha svetoga na mladence - da ih vodi, čuva i osnaži u svim životnim izazovima.
Dok statistike pokazuju da sve više brakova puca, protojerej Vadim Gladikij objašnjava zašto pravoslavna crkva drugi brak ne smatra idealom, ali ga ipak dopušta — i šta zapravo znači poseban čin venčanja dvobračnih.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Srpkinja otkrila da je u vezi sa muškarcem s kojim ima zajedničke pretke - njihove čukunbabe su rođene sestre – i pitala sveštenika da li bi njihov brak mogao biti blagosloven.
U duhovnom pristupu bračnim krizama, otac Gojko Perović
ističe važnosti ljubavi i strpljenja, ali govori i o granicama koje ne treba preći i kada je pomirenje besmisleno.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Ova nenametljiva, a raskošna poslastica spaja orahe, puter i nežne kore u "ružice" koje prizivaju detinjstvo i porodična okupljanja, a priprema je jednostavna čak i za početnike u kuhinji.
U svedočanstvu Prepodobnog Jakova Calikisa krije se ohrabrenje koje razbija stid, podseća na silu svešteničkog blagoslova i vraća poverenje u isceljujuću moć iskrene ispovesti.