KAĐENJE BEZ OVOGA JE ČIST MAGIJSKI ČIN I PREDSTAVLJA VELIKI GREH: Otac Bojan objasnio kako se i kad kade ikone, kuća, ljudi i grobovi i u čemu gotovo svi greše
Shutterstock/Dragan Mujan, Printscreen/Društvene mreže
Sveštenik Bojan Krstanović ukazuje da kađenje nije puki običaj, već čin poštovanja i molitvenog odnosa prema Bogu i svetinji.
Smisao kađenja u pravoslavlju često se podrazumeva, ali se retko do kraja razume. O tome na jednostavan i jasan način govori otac Bojan Krstanović, podsećajući da je kađenje sastavni deo svakodnevnog pravoslavnog života, a ne samo crkvenog bogosluženja.
Svaki pravoslavni dom ima kadionicu, briket i tamjan. Kadimo kuću, grobove, radni prostor... A znamo li simboliku i smisao toga? Zašto se kadi u hramu? Kako da se ponašamo kad nas sveštenik kadi? Kad i šta treba da kadimo?“
Otac Bojan ukazuje da kađenje nije običaj, već čin poštovanja i molitvenog odnosa prema Bogu i svetinji.
Kada se kade ikone i druge svetinje, time se izražava poštovanje prema onome što je posvećeno i Bogu ugodno. Kađenje, kako u hramu tako i u domu, ima svoje mesto naročito u dane velikih praznika, ali i u svakodnevnoj pobožnosti.
- To treba da radimo često. Na velike praznike obavezno - objasnio je otac Bojan na svom Fejsbuk nalogu.
Printscreen/Društvene mreže
Sveštenik Bojan Krstanović
Poseban smisao kađenja, prema njegovim rečima, ogleda se u kađenju vernika.
- Kada kadimo ljude mi izražavamo želju da se oni ispune Duhom svetim i da svojim dobrim delima mirišu pred Gospodom slično tamjanu kojim se kadi. Oci su simbolično govorili da svaki naš greh pred Gospodom smrdi, a dobra dela su blagouhani miris.
Kađenje, kako objašnjava otac Bojan, simbolizuje i uznošenje molitve ka Bogu. Kao što se dim tamjana uzdiže naviše, tako se i molitve vernika prinose Gospodu kao prijatni miris duše.
- Kaditi možemo uvek i na svakom mestu, baš kao što možemo da se molimo uvek i na svakom mestu.
U pravoslavnoj molitvi, ističe, učestvuju sva čovekova čula. Kađenje ima posebno mesto jer uključuje i čulo mirisa, čineći molitvu potpunijom i celovitijom.
- U toku molitve sva naša čula treba da učestvuju. Gledamo lepe ikone, izgovaramo molitve, slušamo lepo pojanje... a, zahvaljujući kađenju i naše čulo mirisa učestvuje u slavljenju Boga.
Otac Bojan posebno naglašava da kađenje samo po sebi nema duhovnu vrednost ako nije praćeno molitvom, jer u suprotnom može ličiti na magijski čin, što je strano pravoslavnom predanju.
- Ono što je najvažnije da znamo: samo kađenje nije dovoljno jer bi to ličilo na neko magijsko delovanje. Kađenje bez molitve nema nikakav duhovni značaj.
Na kraju, on objašnjava i pravilan način ponašanja tokom kađenja, ukazujući na uzajamni poklon kao izraz poštovanja.
- Onaj ko obavlja kađenje klanja se pred onim kojeg kadi, a ovaj mu odgovara istim poklonom ne osenjujući se pri tome krsnim znamenjem - objasnio je otac Bojan.
Prema učenju Crkve, bez krštenja nije moguće pristupiti ostalim svetim tajnama, niti se u potpunosti uključiti u liturgijski i duhovni život zajednice.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Jedna jevanđeljska misao, u tumačenju Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog, postaje merilo unutrašnje iskrenosti i granica između ispovedanja i formalnosti.
Svetogorski podvižnik objašnjava zašto naše reči često povređuju i kako male greške u komunikaciji mogu da ostave dugotrajan trag, čak i kada ne želimo da naudimo.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Svetogorski podvižnik objašnjava zašto naše reči često povređuju i kako male greške u komunikaciji mogu da ostave dugotrajan trag, čak i kada ne želimo da naudimo.
Protojerej Sergije Baranov govori o neobičnom susretu kod kapele na Smolenskom groblju i rečima neznanca koje su se, godinama kasnije, pokazale kao znak blagoslova koji se ne zaboravlja.