Reči pustinjaka iz 6. veka nude jednostavan odgovor na pitanje zašto nemir opstaje i kako se prekida bez borbe sa samim sobom.
Um savremenog čoveka retko ima predah. Misli se nižu bez reda, strasti se prikazuju kao potrebe, a nemir se prihvata kao nešto što se podrazumeva. Tražimo olakšanje u brzini, u buci, u kratkim savetima koji brzo izblede. Pravoslavno predanje, međutim, ne nudi prečice. Ono nudi lek – tih, postojan i dubok. Upravo na tom mestu jedna pouka Prepodobnog Varsanufija Velikog pokazuje put ka izlazu, ne obećanjem lakog rešenja, već stvarnim ozdravljenjem unutrašnjeg čoveka.
Lek koji deluje i kada ga ne razumemo
Prepodobni Varsanufije Veliki je govorio:
- Neprestano prizivanje imena Božijeg jeste lečenje koje ubija ne samo demone, nego i samo njihovo delovanje. Kao što lekar stavlja lekove ili meleme na ranu bolesnika, i oni deluju a da pri tome bolesnik i ne zna kako to biva, upravo tako i Ime Božije, kada se priziva, ubija sve strasti, mada mi ne znamo kako se to zbiva.
U ovim rečima nema tajanstvene magije, ali ima jasne duhovne logike. Prepodobni Varsanufije ne govori o umirivanju sebe sopstvenom snagom, već o delovanju blagodati. Kao što telo ne mora da razume kako lek deluje da bi ozdravilo, tako ni duša ne mora da shvati način na koji Ime Božije čisti srce. Od čoveka se ne traži da sve objasni, već da ostane veran molitvi i da je ne prekida čim izostane osećaj.
Oružje koje ne povređuje, već leči
Ova pouka danas zvuči snažno upravo zato što ne laska čoveku. Ona ga ne oslobađa borbe, ali mu pokazuje oružje koje ne ranjava, već leči. Prizivanje Imena Božijeg u pravoslavlju nije povlačenje iz života, već njegovo tiho osvećenje. Tamo gde se misli stišavaju, a strasti gube snagu, počinje isceljenje koje ne traži aplauz, ali menja čoveka iznutra.
Čitanje Jevanđelja za petak Sedmice bludnog sina
Shutterstock/Natasha Zakharova
Jevanđelje
Prva saborna poslanica Svetog apostola Jovana Bogoslova, začalo 70 (2,7-17)
7. Braćo, ne pišem vam zapovest novu, nego zapovest staru koju imaste od početka. Zapovest stara jeste reč koju čuste od početka. 8. Opet vam pišem zapovest novu, ono što je istinito u njemu i u vama: da tama prolazi i svetlost istinita već sija. 9. Onaj koji govori da je u svetlosti, a mrzi brata svoga, u tami je sve do sada. 10. Onaj koji ljubi brata svoga, u svetlosti prebiva, i sablazni u njemu nema;
11. a koji mrzi brata svoga, u tami je, i u tami hodi, i ne zna kuda ide, jer mu tama zaslepi oči. 12. Pišem vam, dečice, da su vam oprošteni gresi radi imena Njegova. 13. Pišem vam, oci, jer ste poznali Onoga koji je od početka. Pišem vam, mladići, jer ste pobedili nečastivoga. Pisah vam, deco, jer ste poznali Oca. 14. Pisah vam, oci, jer ste poznali Onoga koji je od početka. Pisah vam, mladići, jer ste jaki i reč Božija u vama prebiva i pobedili ste nečastivoga.
15. Ne ljubite sveta ni što je u svetu. Ako neko ljubi svet, ljubavi Očeve nema u njemu; 16. jer sve što je u svetu: pohota telesna, i pohota očiju, i nadmenost življenja, nije od Oca, nego je od sveta. 17. I svet prolazi i pohota njegova; a onaj koji tvori volju Božiju ostaje vavek.
Jevanđelje po Marku, začalo 63. (14,3-9)
3. I kad on beše u Vitaniji u kući Simona gubavoga i seđaše za trpezom, dođe žena sa sudom od alavastra, punim pravog skupocenog nardovog mirisa, i razbivši sud izli mu na glavu.4. A behu neki koji negodovahu među sobom govoreći: „Zašto se taj miris prosipa tako?5. Jer se mogaše taj miris prodati za više od trista dinara i dati siromasima.” I vikahu na nju.
6. A Isus reče: „Ostavite je; što joj smetate? Ona čini dobro delo na meni.7. Jer siromahe imate svagda sa sobom, i kad god hoćete možete im dobro činiti; a mene nemate svagda.8. Ona je učinila što je mogla; pomazala je unapred telo moje za pogreb.9. Zaista vam kažem: Gde se god bude propovedalo jevanđelje ovo po svemu svetu, kazaće se za spomen njezin i ovo što ona učini.”
Dok svet često nagrađuje nepravdu, podviznik iz Odese iz 20. veka pokazuje kako čuvanje savesti i hodanje “uskim putem” postaje jedini pravi odgovor na okrutnost života.
Pouka podvižnice iz Svetopsovske pustinje otkriva kako zemlja koja nas hrani, pokajanje i briga za bližnje mogu biti jedina zaštita u vreme nesigurnosti i straha.
U Patrijaršiji SPC potpisan je Memorandum o osnivanju Univerziteta koji će spojiti teološke studije sa medicinom, pravom, umetnošću i tehničkim naukama, dok je patrijarh srpski poručio da obrazovanje mora da oblikuje i čoveka, a ne samo stručnjaka.
Na Markovdan služena liturgija u Hramu Svetog apostola i jevanđeliste Marka, poglavar Srpske pravoslavne crkve odlikovao sveštenika i održao nadahnutu besedu.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U jednoj od svojih pouka Svetogorac otkriva gde počinje gubitak unutrašnjeg mira i zašto se upravo tu krije prekretnica između rasutosti i molitvenog spokojstva.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
U besedi o apostolskom trudoljublju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o lenjosti kao o mestu na kome se gase volja, red i duhovna snaga, dok apostolski trud opisuje kao zaštitu od poroka i unutrašnjeg rasula.
U trenucima kada se čoveku čini da je nada izgubljena, pouka jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka donosi neočekivan odgovor - priču o povratku, milosti i unutrašnjem preokretu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U besedi o apostolskom trudoljublju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o lenjosti kao o mestu na kome se gase volja, red i duhovna snaga, dok apostolski trud opisuje kao zaštitu od poroka i unutrašnjeg rasula.
U trenucima kada se čoveku čini da je nada izgubljena, pouka jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka donosi neočekivan odgovor - priču o povratku, milosti i unutrašnjem preokretu.