U pravoslavnoj tradiciji tamjan zauzima posebno mesto, kako u bogosluženju, tako i u svakodnevnom životu vernika. Njegov miris vekovima je neodvojiv od molitve, crkvenih obreda i duhovnog iskustva, a njegovo značenje daleko prevazilazi puku simboliku ili običaj preuzet iz prošlosti.
Još u Starom zavetu tamjan se pominje kao dar Bogu i kao deo bogoslužbenog poretka. U hrišćanskoj tradiciji, on postaje simbol molitve koja se uzdiže ka nebu, kao što se dim tamjana uzdiže iz kadionice.
Upravo zbog toga sveštenik kadi oltar, ikone, crkveni prostor i narod – da bi se pokazalo da su molitva, Crkva i zajednica vernih objedinjeni i posvećeni Bogu.
Tamjan ima i snažnu ulogu u osvećenju prostora. Kada se prostor kadi, ne čini se to samo radi prijatnog mirisa, već kao čin duhovnog čišćenja. U pravoslavnom shvatanju, prostor u kome čovek živi i moli se nije neutralan – on prima i pamti duhovno stanje ljudi koji u njemu borave.
Zato se domovi kade tamjanom, naročito u trenucima molitve, posta, praznika ili kada porodica prolazi kroz iskušenja.
U narodnoj pobožnosti tamjan se vezuje i za zaštitu doma i porodice. Veruje se da tamjan donosi mir, rasteruje nemir i teskobu, kao i da štiti od zlih misli i negativnih uticaja. Mnogi pravoslavni vernici svedoče da kadenje doma donosi osećaj smirenosti i duhovne sabranosti, naročito u trenucima kada se čovek suočava sa strahom, brigom ili unutrašnjim nemirom.
O značaju tamjana jednostavno i snažno govorio je i starac Tadej, jedan od najpoštovanijih pravoslavnih duhovnika, čije reči i danas mnogi pamte i prenose:
"Tamjan je čudo Božje. Nije dovoljno samo provetravati prostorije, treba ih i okaditi tamjanom. Jer neke otrove koji ostaju u vazduhu, uništava samo tamjan. I zla sila beži kad palimo tamjan."
Osim što tamjan miriše božanstveno, on ima i svoja lekovita svojstva - budući da su mnogi ljudi u tamjanu pronašli pomoć tokom lečenja.
Pol deteta, prema nauci, stvar je slučajnosti, međutim, veliki duhovnik je tvrdio da ništa nije slučajno.
Život u skladu sa Bogom, prema učenju Svetih otaca, ne oslobađa čoveka od teškoća.
Sveštenik Bojan Krstanović ukazuje da kađenje nije puki običaj, već čin poštovanja i molitvenog odnosa prema Bogu i svetinji.