Tišina koja se danas spustila na Vranje nije bila obična tišina. Bila je to ona tišina koja sabira bol, pamćenje i molitvu u jedan jedini uzdah naroda. Ispred spomenika žrtvama NATO agresije, na platou Galerije Narodnog muzeja, patrijarh srpski Porfirije služio je pomen postradalima u bombardovanju koje je pre 27 godina zauvek promenilo lice zemlje i dušu njenog naroda.
Tišina koja govori više od svake reči
Obraćajući se sabranima, među kojima su bili najviši državni zvaničnici, arhijereji i narod, patrijarh Porfirije je odmah ukazao na nemoć ljudske reči pred dubinom tragedije:
- Svaki put u ovakvim prilikama, kada se s pravom očekuje mudra i plemenita poruka, koliko god birali reči i tragali za smisaonom sadržinom onoga što nam je namera da kažemo, ostajemo sa dubokim utiskom bespomoćnosti da iskažemo kako dubinu tragedije koju smo doživeli tako i onoga čemu je neophodno da, kao bogolika stvorenja i narod Božji, stremimo.
U njegovim rečima nije bilo retorike, već priznanje da postoje rane koje ne mogu stati u rečenicu. Ipak, upravo iz tog osećaja nemoći izrasta potreba za zajedničkom verom, nadom i ljubavlju:
- Dragi Vranjanci i drage Vranjanke… pomaže Bog i neka vas Gospod sve blagoslovi! Sve vas pozdravljam kao jedan od vas… da se utešimo zajedničkom verom, nadom i ljubavlju Gospoda našega Isusa Hrista.
U tom susretu patrijarh nije govorio kao udaljeni poglavar, već kao saputnik u boli. Podsetio je da hrišćanska vera ne zaobilazi stradanje, već ga preobražava:
- Radujem se, iako je tužan povod našeg sabranja! To je tako zato što je za nas hrišćane upravo Via Crucis (Put krsta) uvertira i uvod u vaskrsne radosti.
Grad koji pamti rane koje ne prolaze
U nastavku je prizvao sliku 1999, kada je, kako je rekao, čitava zemlja bila pretvorena u zgarište, a ljudi u mete sile koja "Boga ne moli". Vranje je, kao i mnogi drugi gradovi, ponelo svoj deo tog stradanja:
- Čitava naša zemlja našla se u ratnom plamenu koji je gutao sve pred sobom... I ovde je sila koja Boga ne moli, pod parolom života i mira, sejala smrt i strah.
Ali u tom moru stradanja, patrijarh je izdvojio dve sudbine koje su postale simbol svega što je izgubljeno - dve devojčice, dva detinjstva prekinuta u trenu:
- Danas smo ovde da se pomolimo za dve ovdašnje devojčice: Irenu Mitić i Milicu Stojanović… Jedna je imala 12, a druga 15 godina.
Rečenica koja razotkriva lice zla
Govoreći o njihovoj smrti, patrijarh je otvorio jednu od najpotresnijih slika tog vremena - bombu na kojoj je bila ispisana poruka cinične ravnodušnosti.
- Na bombi je stajao natpis "Loša vremena", zar to nije divno!
U tim rečima, kako je naglasio, ogleda se ne samo tragedija jednog naroda već duboki pad čoveka koji zaboravlja svetinju života:
- Oni koji su ubili Milicu i Irenu nisu lišili života samo dvoje dece Božje, već su posegnuli da ukinu spokojan život, da ubiju mir kao najveće darove Božje.
Iz tog bola, međutim, nije proistekao poziv na osvetu. Naprotiv, patrijarh je jasno naglasio da sećanje ne sme biti gorivo mržnje, već opomena:
- Današnje sabranje ne sme da bude povod za oživljavanje starih rana, a pogotovo poziv na mržnju i neprijateljstvo.
Opomena svetu i zavet koji ostaje
On je upozorio da svet i danas stoji pred istim iskušenjem, možda i većim nego ikada:
- Čovečanstvo nikada do sada nije bilo na većem ispitu svoje zrelosti i odgovornosti, mir nikada nije bio više ugrožen.
U tom kontekstu, iz Vranja je upućen apel ne samo Srbiji već celom svetu - posebno onima koji donose odluke koje određuju sudbine naroda:
- Apelujemo da se prekrati svako neprijateljstvo, da se obustave krvoprolića i ratna razaranja i da sve snage uložimo u očuvanje mira.
Patrijarh je podsetio da mir nije samo politička kategorija već duhovni zadatak, dar koji zahteva i ljudski trud i Božju pomoć. Kao narod koji nosi predanje Svetog Save, pozvani smo da mir ne tražimo spolja, već da ga najpre izgradimo u sebi.
- Mir u svet ne može se useliti isključivo našim silama, već nam je potrebna pomoć Onoga koji je Car mira.
Zato Crkva, kako je naglasio, ne prestaje da se moli "za mir svega sveta", da bi taj mir postao temelj svakog odnosa u porodici, među ljudima, narodima.
U završnici, patrijarh je ostavio poruku koja nadilazi trenutak i postaje zavet:
- Da nas niko i ničim, a najmanje silom i bombama, može ubediti da odustanemo od mira kao programa života… Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.
I dok su se reči utapale u tišinu pomena, ostala je molitva koja povezuje prošlost i budućnost:
- Neka bi Gospod upokojio i dao život večni svima postradalima… Večan im spomen.
Na liturgiji u hramu Svetog Dimitrija poglavar SPC govorio o slabosti čoveka, snazi poverenja i putu koji ostaje otvoren za svakoga, dok je rukopoloženje novog đakona dalo događaju posebnu težinu i simboliku novog početka.
Miris tamjana i tiha molitva ispunili su Saborni hram u Prijepolju dok su sabrani pominjali decu, žene i vojnike čija imena i dalje žive u srcima zajednice.