ŠTA ČINITI KAD SVE KRENE NAOPAKO? Arhimandrit Vasilije kaže da je ovo jedini izlaz, a malo ko baš ka njemu krene
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
U pravoslavnom učenju stradanje nikada nije besmisleno.
Mnogi ljudi, kada ih zadese bolest, gubitak, siromaštvo, izdaja ili neka velika muka, postavljaju isto pitanje: zašto baš meni? U trenucima kada čoveka pritisnu tuga i nevolja, često se u srcu javlja i drugo pitanje - ako Bog postoji i ako nas voli, zašto nas ne zaštiti od bola i stradanja?
Čovek bi želeo život bez patnje, bez suza i bez iskušenja. Želeo bi da svaki njegov put bude lak, da se svaka molitva odmah ispuni i da ga nikada ne dotakne nesreća. Ali upravo u trenucima najvećih iskušenja mnogi ljudi počinju dublje da razmišljaju o sebi, o svojim delima, o prolaznosti života i o odnosu prema Bogu.
Tada čovek često prvi put iskreno klekne na molitvu, prvi put zaplače pred ikonom i prvi put svim srcem zatraži pomoć od Gospoda.
U pravoslavnom učenju stradanje nikada nije besmisleno. Sveti oci govorili su da Gospod nekada dopušta tugu kako bi čoveka udaljio od greha, gordosti i duhovnog uspavljivanja. Dok čoveku u životu sve ide lako, često zaboravlja na Boga, misli da mu niko nije potreban i uzda se samo u svoju snagu.
A kada dođu iskušenja, tada srce omekša i čovek počinje da traži ono što je istinski važno.
Pravoslavni duhovnici govorili su da ne treba svaku nevolju posmatrati kao kaznu, već kao opomenu, lek ili put ka duhovnom ozdravljenju. Kao što lekar nekada mora da zada bol kako bi izlečio telo, tako i Gospod dopušta iskušenja radi spasenja duše. Čovek često tek posle mnogo godina shvati zašto mu se nešto dogodilo i koliko ga je upravo ta muka promenila, smirila i približila veri.
Zato su vernici kroz vekove učili da i u najtežim trenucima ne gube nadu, već da sa verom nose svoj krst, moleći Boga za snagu, trpljenje i razumevanje Njegove volje. Jer iza svakog iskušenja, koliko god ono bilo teško, može da stoji velika Božja milost koju čovek u tom trenutku ne vidi.
Upravo na to je ukazivao i Sveti Tihon Zadonski:
- Bog čini dobro čak i kad nas kažnjava, jer nas kažnjava da bi nas ispravio. On nas udara da bi nas mogao pomilovati, šalje nam tuge i žalosti, da bi nas mogao utešiti. "Jer, koga ljubi Gospod, toga i kara, a bije svakog sina koga prima". Kako onda neko ne može da voli takvo veliko dobro, kao što je Bog?
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, svi postaju vernici.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
Crkva uči da strah nije dat čoveku da ga porazi, već da kroz njega nauči da se još više približi Bogu.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Prema crkvenom učenju, anđeli su bestelesna duhovna bića koja služe Bogu i izvršavaju njegovu volju.
Pravoslavno hrišćanstvo podseća da hrana nije samo sredstvo za utoljavanje gladi, već i dar koji čovek treba da prima sa zahvalnošću i poštovanjem.
Žito je obavezan bogoslužbeni element proslave svake krsne slave, naglasio je sveštenik.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Sveti oci vekovima su upozoravali da je najveća borba upravo ona koja se vodi u dubini duše.
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.
U pravoslavnom hrišćanstvu, odnos prema teškoćama povezan je sa trpljenjem, smirenjem i poverenjem u Boga.
Čovek koji živi molitvom ne postaje ravnodušan prema svetu, već slobodan od robovanja okolnostima.
Pravoslavno hrišćanstvo podseća da hrana nije samo sredstvo za utoljavanje gladi, već i dar koji čovek treba da prima sa zahvalnošću i poštovanjem.
Žito je obavezan bogoslužbeni element proslave svake krsne slave, naglasio je sveštenik.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.