ŠTA ČINITI KAD SVE KRENE NAOPAKO? Arhimandrit Vasilije kaže da je ovo jedini izlaz, a malo ko baš ka njemu krene
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
U pravoslavnom učenju stradanje nikada nije besmisleno.
Mnogi ljudi, kada ih zadese bolest, gubitak, siromaštvo, izdaja ili neka velika muka, postavljaju isto pitanje: zašto baš meni? U trenucima kada čoveka pritisnu tuga i nevolja, često se u srcu javlja i drugo pitanje - ako Bog postoji i ako nas voli, zašto nas ne zaštiti od bola i stradanja?
Čovek bi želeo život bez patnje, bez suza i bez iskušenja. Želeo bi da svaki njegov put bude lak, da se svaka molitva odmah ispuni i da ga nikada ne dotakne nesreća. Ali upravo u trenucima najvećih iskušenja mnogi ljudi počinju dublje da razmišljaju o sebi, o svojim delima, o prolaznosti života i o odnosu prema Bogu.
Tada čovek često prvi put iskreno klekne na molitvu, prvi put zaplače pred ikonom i prvi put svim srcem zatraži pomoć od Gospoda.
U pravoslavnom učenju stradanje nikada nije besmisleno. Sveti oci govorili su da Gospod nekada dopušta tugu kako bi čoveka udaljio od greha, gordosti i duhovnog uspavljivanja. Dok čoveku u životu sve ide lako, često zaboravlja na Boga, misli da mu niko nije potreban i uzda se samo u svoju snagu.
A kada dođu iskušenja, tada srce omekša i čovek počinje da traži ono što je istinski važno.
Pravoslavni duhovnici govorili su da ne treba svaku nevolju posmatrati kao kaznu, već kao opomenu, lek ili put ka duhovnom ozdravljenju. Kao što lekar nekada mora da zada bol kako bi izlečio telo, tako i Gospod dopušta iskušenja radi spasenja duše. Čovek često tek posle mnogo godina shvati zašto mu se nešto dogodilo i koliko ga je upravo ta muka promenila, smirila i približila veri.
Zato su vernici kroz vekove učili da i u najtežim trenucima ne gube nadu, već da sa verom nose svoj krst, moleći Boga za snagu, trpljenje i razumevanje Njegove volje. Jer iza svakog iskušenja, koliko god ono bilo teško, može da stoji velika Božja milost koju čovek u tom trenutku ne vidi.
Upravo na to je ukazivao i Sveti Tihon Zadonski:
- Bog čini dobro čak i kad nas kažnjava, jer nas kažnjava da bi nas ispravio. On nas udara da bi nas mogao pomilovati, šalje nam tuge i žalosti, da bi nas mogao utešiti. "Jer, koga ljubi Gospod, toga i kara, a bije svakog sina koga prima". Kako onda neko ne može da voli takvo veliko dobro, kao što je Bog?
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, svi postaju vernici.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
Crkva uči da strah nije dat čoveku da ga porazi, već da kroz njega nauči da se još više približi Bogu.
Hrišćanski život nije put bez poteškoća.
Sveti oci vekovima su upozoravali da je najveća borba upravo ona koja se vodi u dubini duše.
U pravoslavlju se naglašava da Bog ne stvara zlo niti uživa u ljudskoj patnji, ali dopušta iskušenja radi duhovne koristi.
Što je čovek više posrnuo i obremenio se grehom, to više iskušenja i za njega i za ostale ljude oko njega, kaže otac Vajo.
Posle 134 dana snimanja u Italiji i objave prvih fotografija, reditelj pomera premijere nastavka „Stradanje Hristovo“ i otkriva projekat koji naziva životnim delom, nastalim između molitve na Svetoj Gori i velikog filmskog seta u Evropi.
Dušan Ubović otkrio je šta je ekipa RTS-a snimila na Svetoj gori, kako je iguman Jefrem govorio o Srbiji i Kosovu, ali i zbog čega je susret sa kivotom Presvete Bogorodice doživeo kao nešto što prevazilazi svako ljudsko objašnjenje.
U besedi za subotu 6. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako svet često odbacuje one koji upozoravaju, opominju i pozivaju na duhovnu promenu, ali i zašto upravo takvi ostavljaju najdublji trag kroz vreme.
U svojoj knjizi "Lestvica" svetitelj je opisao kako se u molitvi javljaju zevanje, smeh i rasejanost, ukazujući da iza tih prekida pažnje stoji dublja borba za sabranost pred Bogom.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
U svojoj knjizi "Lestvica" svetitelj je opisao kako se u molitvi javljaju zevanje, smeh i rasejanost, ukazujući da iza tih prekida pažnje stoji dublja borba za sabranost pred Bogom.
U Pećkoj patrijaršiji liturgijski proslavljen praznik posvećen ovoj čudotvornoj ikoni.
Dok je jutarnji požar zahvatio crkvu u Botošu, iz nje su na vreme iznete ikone i crkveni predmeti od posebnog značaja za pravoslavnu zajednicu, čime je sprečeno njihovo uništenje.