ŠTA ČINITI KAD SVE KRENE NAOPAKO? Arhimandrit Vasilije kaže da je ovo jedini izlaz, a malo ko baš ka njemu krene
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
U pravoslavnom učenju stradanje nikada nije besmisleno.
Mnogi ljudi, kada ih zadese bolest, gubitak, siromaštvo, izdaja ili neka velika muka, postavljaju isto pitanje: zašto baš meni? U trenucima kada čoveka pritisnu tuga i nevolja, često se u srcu javlja i drugo pitanje - ako Bog postoji i ako nas voli, zašto nas ne zaštiti od bola i stradanja?
Čovek bi želeo život bez patnje, bez suza i bez iskušenja. Želeo bi da svaki njegov put bude lak, da se svaka molitva odmah ispuni i da ga nikada ne dotakne nesreća. Ali upravo u trenucima najvećih iskušenja mnogi ljudi počinju dublje da razmišljaju o sebi, o svojim delima, o prolaznosti života i o odnosu prema Bogu.
Tada čovek često prvi put iskreno klekne na molitvu, prvi put zaplače pred ikonom i prvi put svim srcem zatraži pomoć od Gospoda.
U pravoslavnom učenju stradanje nikada nije besmisleno. Sveti oci govorili su da Gospod nekada dopušta tugu kako bi čoveka udaljio od greha, gordosti i duhovnog uspavljivanja. Dok čoveku u životu sve ide lako, često zaboravlja na Boga, misli da mu niko nije potreban i uzda se samo u svoju snagu.
A kada dođu iskušenja, tada srce omekša i čovek počinje da traži ono što je istinski važno.
Pravoslavni duhovnici govorili su da ne treba svaku nevolju posmatrati kao kaznu, već kao opomenu, lek ili put ka duhovnom ozdravljenju. Kao što lekar nekada mora da zada bol kako bi izlečio telo, tako i Gospod dopušta iskušenja radi spasenja duše. Čovek često tek posle mnogo godina shvati zašto mu se nešto dogodilo i koliko ga je upravo ta muka promenila, smirila i približila veri.
Zato su vernici kroz vekove učili da i u najtežim trenucima ne gube nadu, već da sa verom nose svoj krst, moleći Boga za snagu, trpljenje i razumevanje Njegove volje. Jer iza svakog iskušenja, koliko god ono bilo teško, može da stoji velika Božja milost koju čovek u tom trenutku ne vidi.
Upravo na to je ukazivao i Sveti Tihon Zadonski:
- Bog čini dobro čak i kad nas kažnjava, jer nas kažnjava da bi nas ispravio. On nas udara da bi nas mogao pomilovati, šalje nam tuge i žalosti, da bi nas mogao utešiti. "Jer, koga ljubi Gospod, toga i kara, a bije svakog sina koga prima". Kako onda neko ne može da voli takvo veliko dobro, kao što je Bog?
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, svi postaju vernici.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
Crkva uči da strah nije dat čoveku da ga porazi, već da kroz njega nauči da se još više približi Bogu.
Čovek koji živi molitvom ne postaje ravnodušan prema svetu, već slobodan od robovanja okolnostima.
Hrišćanski život nije put bez poteškoća.
Sveti oci vekovima su upozoravali da je najveća borba upravo ona koja se vodi u dubini duše.
U pravoslavlju se naglašava da Bog ne stvara zlo niti uživa u ljudskoj patnji, ali dopušta iskušenja radi duhovne koristi.
Vatrogasci su uspeli da lokalizuju vatru, povređenih nema, ali je konak pretrpeo velika oštećenja. Isti objekat goreo je i 2018. godine, kada su među ostacima pronađene poluizgorele ikone.
Maskirani muškarci preko zidina ušli su u Manastir Taksiarha na grčkom ostrvu Serifos, dvojica monaha bili u manastirskom komleksu i ništa nisu primetili.
Pred njihovim moštima vernici traže utehu i pomoć za sebe i svoje bližnje, mole se za zdravlje, izbavljenje iz nevolja i snagu da izdrže životna iskušenja, a njihove molitve prate duboku veru u Božiju milost.
U pravoslavnom hrišćanstvu, odnos prema teškoćama povezan je sa trpljenjem, smirenjem i poverenjem u Boga.
Vatrogasci su uspeli da lokalizuju vatru, povređenih nema, ali je konak pretrpeo velika oštećenja. Isti objekat goreo je i 2018. godine, kada su među ostacima pronađene poluizgorele ikone.
U svojim poslednjim ispovestima ljudi nikada ne žale zbog onoga čemu su najviše težili tokom života, a to je život u blagostanju.
Nove pesme mitropolita zvorničko-tuzlanskog posvećene su svetiteljima, Presvetoj Bogorodici, monaškom životu, veri i duhovnom podvigu, a nastale su prema njegovim autorskim stihovima.
Pevačica je tokom privatne posete manastiru Varlam provela tri sata, upoznala se sa monaškim životom i zatražila savet o duhovnim pitanjima od starešine ovog drevnog središta Pravoslavne crkve.
U svojim poslednjim ispovestima ljudi nikada ne žale zbog onoga čemu su najviše težili tokom života, a to je život u blagostanju.
U besedi za petak 12. sedmice po Duhovima, Vladika Nikolaj poredi ratove hrišćanskih i neznabožačkih naroda, a zatim mnogo dublje govori o sukobu koji čovek vodi sa sopstvenim strastima i o miru koji počinje u duši.
Probajte zapečeni grašak sa povrćem po receptu iz „Pravoslavnog posnog kuvara“, pročitajte molitvu Presvetoj Bogorodici za petak i duhovno se nadahnite poukom Svetog Pajsija Svetogorca.