Printscreen/Youtube/Budim!Simboli uglavnom vezani za krst i varijante na temu istog.
Ova tradicija je bila prisutna kod katoličkog stanovništva Balkana, gde je tetoviranje služilo za zaštitu žena od harema, a muškaraca od regrutacije u janjičare. Tetovirani Simboli su često bili povezani sa krstom. Iako se običaj uglavnom praktikovao među adolescentima, i danas ga je moguće videti kod starijih žena, kao trag drevnih običaja iz vremena Osmanskog carstva.
Tetovaže su oduvek imale dublju simboliku, pa osim estetskog elementa crteži na telu su nosili i religijsko/magijsku funkciju. Istorija tetoviranja je drevna, a najstariji dokazi o tetoviranju u Egiptu datiraju iz perioda između 3.351. i 3.017. godine p.n.e., dok najraniji tragovi tetovaža u Americi potiču sa mumija naroda Činčoro, iz Čilea. Na njima se nalazi tačkasti crni oblik iznad gornje usne, a datiraju između 2.563. i 1.972. godine pre nove ere.
Istorija tetovaže na tlu Evrope je bila dinamična. U antičkom periodu su na tetoviranje gledali sa prezirom - smatrajući da je to jedan vid žigosanja. Aktuelnost tetovaže u Evropi oživljavaju pomorska otkrića i približavanje plemenskih kultura evropskim narodima.
Trajno crtanje po telu je uvek nalazilo svoje razloge za opravdanje, a jedan od njih je i očuvanje vere zbog straha od prisilnog preobražanja u religiju okupatora.
Žene se više sicale od muškaraca
Tetovirali su se i muškarci i žene, ali je običaj zastupljeniji među ženama.
Muškarci kada bi se odlučili na običajno tetoviranje, tetovirali su jednostavan motiv iznad desnog lakta ili tetovirali krstićna kažiprstu.
Muškarci su znali da se tetoviraju i ispod pazuha ili iza uha.
Za ovaj običaj na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske su umesto termina tetoviranje govorili sicanje. To je predstavljalo mnogo više od obične slike na delu tela.
Sicanje je vezano za katolike na tom području, a tetovaže su primarno služile za zaštitu žena od odvođenja u harem i muškaraca od regrutacije u janjičare.
Smesa za tetoviranje pripremana je od čađi, a ponekad su se koristili i barut, ugljeni prah, smola bora, koja se mešala s vodom, medom, mlekom životinja ili majčinim mlekom. Tatu majstori su bile starije, iskusnije žene (majke, bake, tetke) koje su poznavale geometrijske motive, dok je samostalno sicanje takođe bilo prisutno. Danas ga retko možemo videti kod poneke starije žene katoličke veroispovesti na tlu BiH i trag je tradicije, koja je bila popularna među adolescentima.
Devojke i mladići između 13 i 16 godina tetovirali su se sami ili međusobno, često dok su čuvali ovce. Tetoviranje (ili, kako su ga nazivali: bocanje, drocanje, sicanje, krizma, šaranje…) obavljano je uglavnom u proleće, tokom velikih praznika poput Svetog Josipa, Uskrsa, Blagovesti i drugih. Međutim ova tradicija je ostala i nakon raspada Osmanskog cartsva na Balkanu.
Printscreen/Youtube/DW Fokus
Simboli uglavnom vezani za krst i varijante na temu istog.
Simboli su uglavnom bili vezani za krst, najupečatljiviji znak hrišćanstva, i on se nalazi kao osnova na gotovo svim tetovažama. Osim krsta i raznih varijanti istog, crtali su krugove, grane i grančice, nepravilne linije i druge simbole ukrašene tačkama sa strane.
Ivka Petrović, iz sela Bungurovina - Jajce, je jedna od retkih žena, koje danas možete videti na području središnje Bosne, na čijim rukama se nalaze drevni simboli. Iako vrlo stara, seća se sicanja i bola na ruci nakon istog.
- Imala sam 12 godina kad su nam naredili da moramo da se "bocamo". Svaka devojka iz središnje Bosne imala je te tetovaže na rukama, a to je sve ostalo kao relikt iz perioda Osmanskog carstva. Ljudi su se tetovirali po čelu, po prsima.... Nije bilo starije žene, koja na svojoj ruci nije imala "narukvice" - prisetila se starica iz sela kod Jajca.
Ova praksa skoro je iščezla u proteklom veku, a primer Mare Bojić (78), iz sela Čatići - Kakanj, je jedan od poslednjih. Ona je tehnikom "bocanja", kako još i zovu sicanje, istetovirana 50-ih godina prošlog veka, pa tako spada u poslednje generacije, koje su tradicionalno tetovirane.
Printscreen/Youtube/DW Fokus
Mara Bojić
Mara kaže da se seća sicanja, ali i toga da je bilo podređeno prazniku, odnosno da se nije radilo bilo kog dana u toku godine.
- Ja se toga sećam. Radilo se na dan Svetog Jospia, trećeg u mesecu. Uvek smo se poređale ispred kuće i čekale. Kad mi "nabocaju" ruku bi mi zamotali i tako sam išla u školu -prisetila se Mara Bojić iz Čatića.
Etnolozi pak veruju da je ovo prethrišćanski običaj. Navodno su ilirska plemena pre više od hiljadu godina negovala taj običaj.
Na današnji praznik, prisećamo se svedočanstava o događaju koji se odigrao pred ikonom Svetog velikomučenika Dimitrija u Solunu. Ovaj neobični susret sa svetiteljem, u trenutku kada su sile protiv pravoslavlja bile brojčano nadmoćnije, postao je simbol borbe za slobodu, veru i opstanak srpskog naroda.
Korišćenjem nove tehnologije bazilika Svetog Petra, koja je jedan od simbola Svete Stolice, biće predstavljena vernicima čitavog sveta korišćenjem modernih dostignuća.
Pre ulasku u verski objekat, vernici različitih religija imaju običaje koji se međusobno odvajaju, međutim svrha svih je ista - da se ispoštuje propisana tradicija kojom poštujemo svetinju.
Osam istorijskih Mercedesa, koje su pape koristile od 1930. godine, izloženo je u Vatikanskim muzejima. Postavka otkriva gotovo vek razvoja papamobila, od luksuznih detalja do savremenih bezbednosnih rešenja.
Povoljan ishod dodatnih pregleda znači da poglavaru Rimokatoličke crkve nije potrebno dalje onkološko lečenje, a već 6. novembra očekuje ga putovanje u tri južnoameričke zemlje.
Istorijska svetinja vekovima je čuvala tragove vere i kulture Malopoljske, a sada je u velikom požaru nestala zajedno sa dragocenim istorijskim enterijerom.
Dok se snimci šire društvenim mrežama, predsednik Sabora Islamske zajednice Srbije objašnjava zašto je sporno glasanje izazvalo podele među vernicima i upozorava na posledice višegodišnjih nesuglasica.
Otac Lino Zateli trebalo je da napusti zajednicu kojoj je bio posvećen gotovo četvrt veka, dok su se vernici usprotivili njegovom premeštaju i prikupili nekoliko stotina potpisa kako bi ostao u parohiji.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Tumančenje pravoslavnih običaja neretko je inspirisano ličnim pečatkom i pogledom na to kako treba da pristupamo određenim pravilima, koje nalaže crkva.
Osam istorijskih Mercedesa, koje su pape koristile od 1930. godine, izloženo je u Vatikanskim muzejima. Postavka otkriva gotovo vek razvoja papamobila, od luksuznih detalja do savremenih bezbednosnih rešenja.
Povoljan ishod dodatnih pregleda znači da poglavaru Rimokatoličke crkve nije potrebno dalje onkološko lečenje, a već 6. novembra očekuje ga putovanje u tri južnoameričke zemlje.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
Vernici su praznik Svete Petke proslavili u svetinjama na Kalemegdanu. U Crkvi Ružici služene su dve liturgije, a mnogi su došli i u Kapelu Svete Petke da se poklone moštima svetiteljke i uzmu vodu sa izvora.
U besedi za subotu 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na Hristovo ćutanje pred Pilatom i objašnjava zašto je ponekad mudrije prećutati provokaciju nego dokazivati istinu onome ko ne želi da je čuje.
Veliki ruski svetitelj objašnjava zašto ne možemo sve što nam se događa pripisati unapred određenom putu i kako odluke naših predaka, ali i naši lični izbori, utiču na život.