Tramp je prisutnima rekao da se njegov odnos prema religiji promenio nakon što je prošle godine preživio pokušaj atentata i pozvao Amerikance da "vrate Boga u svoje živote“.
Predsednik SAD Donald Tramp rekao je da želi da iskoreni antihrišćansku pristrasnost u Sjedinjenim Državama, najavljujući formiranje radne grupe koja će istraživati targetiranje i diskriminaciju hrišćana i koju će predvoditi Pem Bondi, sekretarka za pravosuđe SAD.
Tramp je o ovome govorio nakon što je prisustvovao Nacionalnom molitvenom doručku, godišnjem skupu koji se održava već više od 70 godina i kojem prisustvuju članovi Kongresa, vladini zvaničnici i zvanice iz inostranstva.
Tramp je prisutnima rekao da se njegov odnos prema religiji promenio nakon što je prošle godine preživio pokušaj atentata i pozvao Amerikance da "vrate Boga u svoje živote".
- Od najranijih dana naše republike, vera u Boga je uvek bila krajnji izvor snage koja kuca u srcima naše nacije. Moramo vratiti religiju. Moramo je vratiti mnogo snažnije. To je jedan od najvećih problema koje smo imali u skorijem prilično dugom vremenskom periodu - rekao je Tramp.
Sat vremena nakon što je na Kapitol hilu pozvao na jedinstvo, na drugom događaju je objavio da osim radne grupe formira i komisiju za religijske slobode, kritikujući administraciju bivšeg predsednika Džoa Bajdena za progon vernika, zbog krivičnog gonjenja protivnika abortusa.
Ove Trampove najave izazvale su kritike organizacije "Amerikanci ujedinjeni za razdvajanje crkve i države". Predsednica i direktorica grupe, Rejčel Lejser, rekla je da "umesto da štiti verska uvjerenja, ova radna grupa će zloupotrijebiti versku slobodu da opravda netrpeljivost, diskriminaciju i subverziju naših zakona o građanskim pravima."
Predsednik SAD-a otvoreno se izjašnjava kao prezbiterijanac, ali su njegovi postupci često izazivali oprečne reakcije. Da li je Tramp zaista čovek duboke vere ili je religija bila ključni adut u njegovoj političkoj strategiji?
Donald Tramp je tokom svoje predizborne kampanje najavio izgradnju zida na granici s Meksikom, na šta je papa Franja odgovorio kritikama o gradnji zidova.
Inicijativa koja dolazi u trenutku kada verska pitanja postaju centralna tema političkih debata u Americi, i uz stvaranje novog mehanizma za zaštitu prava religijskih zajednica.
Dok se rešenja traže u brzom olakšanju i spoljnim sredstvima, pouka jednog od najvećih srpskih duhovnika 20. veka ukazuje na dublji uzrok unutrašnje praznine i put ka njenom prevazilaženju.
U crkvi Sabora srpskih svetitelja oštećene ikone na časnom prestolu na Pobusani ponedeljak, policija obavila uviđaj dok se čeka odgovor ko stoji iza ovog bogohilnog čina.
U kratkim poukama blaženopočivšeg patrijarha srpskog sabrana je cela jevanđelska mera života, koja jasno razdvaja istinsko svedočenje od praznog izgovaranja i podseća šta će na kraju zaista biti važno.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Za današnju Ameriku, gde se vlada sve više naginje tradicionalnim vrednostima (setimo se posete katoličkog potpredsednika SAD Dž. D. Vensa Vatikanu uoči smrti pape Franje ili svakodnevnih brifinga koje Trampova sekretarka za štampu Kerolajn Livit počinje molitvom), ovo pitanje je ključno. I tu je američka levica već napravila nesrećan gaf.
Pre nego što je beba prevezena u bolnicu, sveštenik je tražio da se zove Huan Fransisko, odnosno dao mu je ime koje je, kako je rekao, nosio u srcu i pre nego što će dete dobiti zvaničan identitet.
Lav XIV poziva građane da utiču na odluke Kongresa i osporava ratnu politiku, dok američki predsednik uzvraća bez zadrške - iza oštrih reči krije se borba za uticaj nad milionima vernika i pravac kojim će krenuti američko društvo.
Sukob predsednika SAD i pape Lava XIV podsetio je na niz dugogodišnjih sporova američkih predsednika i poglavara Katoličke crkve - od rata i migracija do pitanja života i vere.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Od prvog znaka krsta na ulazu do pričešća i izlaska iz hrama, svaki pokret ima svoje značenje – zašto su tišina, pažnja i unutrašnja sabranost ključni i šta vernici najčešće rade pogrešno, a da toga nisu ni svesni.