Crkve i manastiri 13.02.2025 | 09:23

VERNICI OSTAJU BEZ DAHA PRED LEPOTOM "STAKLENE CRKVE" Izgleda nestvarno: Ovako nešto niste videli (FOTO)

Izvor: religija.rs
VERNICI OSTAJU BEZ DAHA PRED LEPOTOM "STAKLENE CRKVE" Izgleda nestvarno: Ovako nešto niste videli (FOTO)
Video printscreen You tube Pogled na crkvu spolja.

Priča o crkvi počela je krajem 1920-ih godina sa dve žene, Elizabet Šelenberg i Narisom Koks Vanderlip.

Obala Kalifornije je sama po sebi prirodni fenomen, bogata je značajnim arhitektonskim mestima sa pogledom na Tihi okean.

Jedno od omiljenih mesta za trenutke opuštanja i molitvu na toj peščanoj liniji je Crkva putnika Liolda Rajta.

Priča o crkvi počela je krajem 1920-ih godina sa dve žene, Elizabet Šelenberg i Narisom Koks Vanderlip. Prva je sanjala o maloj crkvi na brdu, sa pogledom na Pacifik, gde bi putnici mogli da stanu i komuniciraju sa Bogom i prirodom. Druga je imala 3,5 hektara zemlje uz uske šljunkovite puteve koji su prolazili kroz poluostrvo Palos Verdes.

Ove dve žene su se držale svog sna gotovo dvadeset godina, kroz Veliku depresiju i Drugi svetski rat, pre nego što su angažovale Liolda Rajta.

Inspirisan nedavnim putovanjem kroz kalifornijske sekvoje, cilj Rajta bio je da "napravi delikatnu ogradu koja omogućava okolnom pejzažu da oplemeni sveti prostor".

U toj viziji je uspeo upotrebom drveta i stakla prilikom izgradnje crkve, kao i kroz razne paprati koje je posadio unutar crkve, nalik onima koje se nalaze na šumskom tlu, kao i njegovim predviđanjem da posadi sekvoje oko crkve.

Te sekvoje će sazreti nakon njegove smrti i pružiti prirodnu krošnju koju je zamislio.

Prošlo je više od sedamdeset godina otkako je crkva otvorena 1951. godine. Njena lepota i dalje pleni i inspiriše, pozivajući prolaznike da je posete i pomole se u njoj. Upravo je ova crkva pomogla mnogima u teškim vremenima, a podseća na Elizabetu Šelenberg i Nariski Koks Vanderlip, koje su u trenucima ekonomskog kolapsa i ratnih dešavanja sanjale o mestu gde će se drugi moliti i razgovarati sa Bogom.

Kao što Alain de Boton piše u Arhitekturi sreće: "Možda upravo tada kada su naši životi najproblematičniji postajemo najspremniji da prihvatimo lepe stvari."