MOLITVE OVIH LJUDI BOG NAJPRE USLIŠI: Starac Pajsije otkriva kako i stradanje može da isceljuje
U trenucima tuge i nepravde, reči svetogorskog starca otkrivaju kako molitva za druge preobražava i dušu i život
Srpska pravoslavna crkva 27. januara slavi Svetog Savu koji je udario temelje današnje crkve i temelje pismenosti i zakonodavstva u Srbiji. Bio je veliki vizionar i dobrotvor. Učenici i nastavnici obeležavaju Savindan svečano, uz priredbe, akademije i sečenje slavskog kolača.
Srbi svake godine 27. januara slave svog najvećeg svetitelja - Svetog Savu. U kneževini Srbiji 14. januara 1.840. godine za školsku slavu je proglašen Savindan, praznik u spomen na velikog srpskog prosvetitelja i zaštitnika školstva Svetog Savu, oca srpske državotvornosti, prvog srpskog arhiepiskopa, utemeljivača srpske diplomatije, književnosti, zakonodavstva, zdravstva.
Sveti Sava (po rođenju Rastko Nemanjić) rođen je oko 1.174. u dečevačkom kraju na planini Goliji, a preminuo je 14. januara (po julijanskom kalendaru) 1.236. u Trnovu u Bugarskoj, pri povratku sa hodočašća u Jerusalimu.
Prva proslava Svetog Save kao školskog patrona održana je 1.812. u Zemunu, odakle se brzo proširila u sve delove srpstva, a himna Svetom Savi je prvi put izvedena 1.839. u Segedinu.
Sveti Sava bio je prvi srpski arhiepiskop, svetitelj i prosvetitelj. Bio je najmladi sin velikog župana Stefana Nemanje i prvi srpski arhiepiskop. Izborio se za samostalnost raške arhiepiskopije od Vizantije 1219. godine i postavio temelje današnje Srpske pravoslavne crkve. Sveti Sava je udario temelje Hilandara i izgradio još 14 manastira, i tako ostao zabeležen kao ktitor prve srpske duhovne zajednice na Svetoj gori.
Rastko Nemanjić je u mladosti od oca dobio Zahumlje na upravu. Međutim, Rastko je pobegao na Svetu goru i zamonašio se u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona. Zajedno sa ocem Stefanom, zamonašenim kao Simeon, Sveti Sava je osnovao Hilandar i izgradio još 14 manastira, i tako ostao zabeležen kao ktitor prve srpske duhovne zajednice na Svetoj gori. Srpska crkva u to vreme nije bila samostalna, već podređena ohridskoj arhiepiskopiji i imala je samo tri episkopije (Ras, Lipljan i Prizren) u kojima su vladike bili Grci. Sava odlazi u Nikeju kod vaseljenskog patrijarha Manojla Sarantena i vizantijskog cara Teodora Laskarisa, tražeći autokefalnost srpske crkve. Šestog decembra 1219. godine raška episkopija postaje arhiepiskopija, a Sava prvi srpski arhiepiskop. Savin književni rad je veoma obiman i namenjen organizaciji manastira. Najprije je napisao tri tipika (pravilnika): "Karejski tipik", "Hilandarski tipik" i "Studenicki tipik". Na pocetku "Studenickog tipika" opisao je život svog oca Stefana Nemanje. "Žitije Sv. Simeona", koje se kasnije izdvojilo iz "Studeničkog tipika" i osamostalilo, najvažnije je Savino delo. Pod uticajem ove biografije razvio se potpuno samostalan književni rod žitija (biografija) srpskih vladalaca i svetaca.
Savin kult u narodu bio je jak. Posle jednog ustanka Srba protiv Osmanskog carstva, turski komandant Sinan - paša je 1.594. spalio Savine mošti na Vračaru, koje su do tada bile čuvane u manastiru Mileševa. Smatra se da su Turci Savine mošti spalili u uverenju da će tako uništiti veru i svaki uticaj Svetog Save na Srbe. Na mestu za koje se veruje da se to odigralo podignut je Hram Svetog Save.
HIMNA SVETOM SAVI
Uskliknimo s ljubavlju Blagodarna Srbijo, S neba šalje blagoslov Da se srpska sva srca Zdravo Sreme, Banate Mileševo slavi se Pet vekova Srbin je

Istovremeno se bavio prosvetiteljskim radom, nastojeći približiti svojim sunarodnicima osnove verske i svetovne pouke, da bi se 1.217. vratio na Svetu goru. Sava je 1.219. izborio autokefalnost srpske crkve, a patrijarh ga je imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa. Ostao je arhiepiskop sve do 1.233. godine, da bi ga potom zamenio njegov učenik Arsenije. Na povratku sa jednog od hodočašća iz Svete zemlje 1. 236. smrt ga je zatekla u tadašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu. Njegove mošti je u manastir Mileševu preneo njegov nećak kralj Vladislav.
Srpska crkva
Njegovim ustoličenjem za arhiepiskopa utemeljena je i samostalna Srpska pravoslavna crkva. Novoizgradeni manastiri su bogato darovani imanjima, njivama, šumama, vinogradima, pašnjacima i voćnjacima.

Spaljivanje Savinih moštiju
Svetitelju Savi
Srpske crkve i škole -
Svetiteljskoj glavi.
Tamo venci, tamo slava,
Gde nas srpski pastir Sava.
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!
Puna si ljubavi
Prema svome pastiru
Svetitelju Savi.
Celo Srpstvo slavi slavu
Svoga oca Svetog Savu
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!
Sveti otac Sava.
Sa svih strana svi Srbi
S mora i Dunava,
Nebu glave podignite
Savu tamo ugledajte:
Savu srpsku slavu,
Pred prestolom Tvorca!
S tobom ujedine,
Sunce mira, ljubavi
Da nam svima sine;
Da živimo svi u slozi,
Sveti Savo ti pomozi,
Počuj glas svog roda
Srpskoga naroda!
I Srbijo Stara
Ravanice čuvaj nam
Telo Knez Lazara;
Crna Goro, sestro mila,
Zdravo i ti s nama bila,
Da slavimo slavu
Svetog Oca Savu.
Telom Svetog Save
Koga slave svi Srbi
S obe strane Save;
Sinan-pasa vatru pali
Telo Svetog Save spali,
Al' ne spali slave,
Niti spomen Save.
u ropstvu čamio,
Svetitelja Save
Ime je slavio.
Sveti Sava Srbe voli
I za njih se Bogu moli.
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!
Koordinator Odseka za dijalog u javnoj sferi Misionarskog odeljenja Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke objašnjava kako pokušaji brisanja crkvene tradicije otkrivaju sukob između iskonskih vrednosti i kvazi „napretka“.
Manastiri koje su podizali srpski vladari, knjige pisane na srpskom i zadužbine koje su čuvale narod bez države danas se gotovo ne pominju, a većina hodočasnika i ne zna čijim stopama hoda.
Osnivač Srpske pravoslavne crkve prvobitno počivao u Velikom Trnovu, pre nego što su njegove mošti prenete u manastir Mileševu.
U poprazništvo Savindana, u Hramu Svetog Save patrijarh srpski Porfirije dočekao je očinskom rečju đake, pretvarajući svečanost u živi čas vere, istine i odgovornosti koji nadilazi praznični protokol.
Starac Simeon smatra se danas zaštitnikom male dece.
Sretenje većina prepoznaje po datumu, a retko po njegovoj suštini: susret koji je u tišini jerusalimskog hrama promenio način na koji hrišćanstvo razume Boga, čoveka i spasenje.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Sretenje Gospodnje po starom i Svetog apostola Onisima po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Klaudija la Columbierea, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika.
Sretenje se takođe naziva i "Hristovo sretenje u hramu" ili "Hristovo prikazanje".
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Porodice se okupljaju, običaji oživljavaju, a svaka trpeza skriva poruku o dobroti, zajedništvu i malim delima koja menjaju svakodnevicu.
Vikarni episkop Stefan služio liturgiju, dok je jerej Miroslav Vasić u besedi podsetio da vera znači prepoznati Hrista u svakom gladnom, bolesnom i usamljenom, i živeti ljubav svakodnevno.
Jednostavno, sočno i izdašno jelo koje se nekada pripremalo u danima kada crkva ne propisuje post, a danas može da postane omiljeni ručak svakog dana.