KAKO GUBIMO ZDRAVLJE ZBOG JEDNOG VELIKOG TERETA: Arhimandrit Andrej tvrdi da ovako nastaju rak i čir na želucu
Crkva na bolest ne gleda isključivo kroz prizmu tela, već čoveka posmatra kao jedinstvo telesnog i duhovnog.
Crkva na bolest ne gleda isključivo kroz prizmu tela, već čoveka posmatra kao jedinstvo telesnog i duhovnog.
Na kraju je dobio rak, patio je, ali je postao uzor strpljenja i istrajnosti dok je i kroz to iskušenje prolazio, pričao je otac Partenije o starcu Pajsiju.
Bolest se, u pravoslavlju, posmatra kao iskušenje, ali i kao šansa za dublje sagledavanje smisla života, pokajanje i unutrašnju obnovu.
Moramo da naučimo da se borimo i da stražimo nad mislima, kaže otac Serafim.
Nažalos, nije izdržala najtežu borbu.
Ova vernica objašnjava da u manastir Tumane dolazi kako bi se svecima zamolila što su - kako tvrdi, izmolili pomoć od Boga da joj pomogne da povrati zdravlje.
Manje od godinu dana pošto je prošla kroz dvostruku mastektomiju nakon što je saznala da ima treći stadijum raka dojke, posle pregleda na PET skeniru, lekar joj je saopštio ono što niko ne želi da čuje.
Bolesni uvek mogu da se pričeste, jer kako se smatra, njihova duša traži i potrebuje isceljenje.
U januaru 2002. godine, zahvaljujući molitvama i ulju sa kandila Presvete Bogorodice Gorgoepikoos, obolele žene izbegla je radikalnu mastektomiju.
Brojna su čuda, koja su se dogodila u manastiru Ostrog, a jedno od njih svojevremeno je prepričao monah Joil, dugogodišnji čuvar kivota Svetog Vasilija Ostroškog.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Tuga može biti opomena da je čovek izgubio unutrašnji mir, ali i prilika da ga ponovo pronađe.
Ova poslastica se nalazila i na slavskim i na ramazanskim stolovima, a njen stari način pripreme i danas ostaje isti kao pre stotinu godina.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.