Dugogodišnji iguman Manastira Rače poslednji dan života proveo je u metohu na Tari.
U metohu Manastira Rače na Tari, posvećenom Svim srpskim svetiteljima, upokojio se u Gospodu arhimandrit Sava Ristić, dugogodišnji sabrat i iguman manastira Rače ukraj Drine. Tog dana služio je liturgiju i pričestio se Svetim Hristovim Tajnama, a potom je do večernjih sati razgovarao sa vernim narodom i gostima. Uveče je osetio slabost, a nekoliko sati kasnije se upokojio.
Za pravoslavnog hrišćanina pričešće zauzima središnje mesto u životu. Zato vest da je jedan monah svoj poslednji dan proveo služećil iturgiju i primivši Svete Hristove Tajne nosi posebnu duhovnu težinu. Arhimandrit Sava je do poslednjeg dana ostao veran životu kojem je posvetio više od šest decenija.
Od mladog iskušenika do arhimandrita
Arhimandrit Sava, svetovno Miroslav Ristić, rođen je 14. maja 1939. godine u selu Manastirica kod Petrovca na Mlavi. U manastir Vitovnicu došao je 6. marta 1954. godine. Dve godine kasnije prešao je u manastir Drača kod Kragujevca, gde ga je zamonašio njegov duhovni otac, iguman Hrizostom Pajić.
Godine 1958. prešao je sa svojim duhovnim ocem u manastir Rudenicu, gde je 1960. godine, po blagoslovu episkopa žičkog Vasilija Kostića, primio malu shimu. Godine 1961. zajedno sa igumanom Hrizostomom prelazi u Manastir Raču ukraj Drine. Tamo je 1963. godine rukopoložen za jeromonaha i postavljen za namesnika manastira. Iste godine postavljen je i za paroha manastirske parohije u Rači i Solotuši.
Njegov život od tada je neraskidivo vezan za Raču. U ovoj svetinji proveo je više od 63 godine kao sabrat i iguman, služeći Crkvi i čuvajući manastirsku svetinju.
eparhija-zicka.rs
Arhimandrit Sava Ristić
Čuvar manastira Rače
Posle upokojenja arhimandrita Hrizostoma 1995. godine, jeromonah Sava postavljen je za starešinu manastira Rače. Na toj dužnosti ostao je do 2016. godine.
Tokom njegovog starešinstva nastavljen je rad na uređenju i obnovi manastirskog kompleksa. Veliki konak sa riznicom i bibliotekom, čija izgradnja tada još nije bila završena, arhimandrit Sava je dovršio i opremio. U manastirskom kompleksu izgrađen je i ribnjak za uzgoj pastrmke i šarana, a vodeni potencijal manastirskog jaza iskorišćen je i za izgradnju male hidroelektrane.
Za svoj dugogodišnji trud i rad na unapređenju manastira i njegove ekonomije, arhimandrit Sava je 2023. godine dobio „Račanski pečat“, veliko priznanje koje mu je uručeno tokom 29. manifestacije „Dani Rače ukraj Drine“. Od 2016. godine arhimandrit Sava je većim delom živeo i služio u metohu Manastira Rače na Tari, posvećenom Svim srpskim svetiteljima. Upravo tamo proveo je i poslednji period svog života
Život posvećen služenju
Monaški život arhimandrita Save trajao je više od sedam decenija. Za to vreme služio je u više manastira, ali je najveći deo svog života proveo u Rači. Tu je kao mlad monah započeo svoju službu, tu je postao jeromonah, tu je decenijama bio sabrat, a potom i starešina manastira.
Njegov život bio je vezan za jednu od značajnih srpskih svetinja, ali i za ljude koji su u Raču dolazili da se poklone svetinji, pomole se i pronađu mir. Kao starešina, brinuo je o manastiru i njegovom razvoju, dok je kao monah ostao posvećen bogosluženju i molitvi.
U pravoslavnoj veri smrt nije kraj čovekovog postojanja. Crkva veruje u vaskrsenje mrtvih i život budućeg veka, zbog čega se za hrišćanina koji se upokojio ne završava sve njegovim odlaskom iz ovog sveta. Crkva nastavlja da se moli za njegovu dušu i da sa nadom iščekuje susret sa Hristom u Carstvu Božjem.
Arhimandrit Sava je svoj zemaljski život završio u svetinji u kojoj je poslednjih godina služio. Tog dana služio je poslednju liturgiju i pričestio se Svetim Hristovim Tajnama, a potom još satima razgovarao sa vernim narodom.
Posle više od šest decenija provedenih u Rači, njegov monaški put ovde se završio. Ostala je svetinja kojoj je služio, sećanje onih koji su ga poznavali i molitva Crkve za njegovu upokojenu dušu.
Večan ti spomen i Carstvo nebesko, visokoprepodobni oče Savo!
Otac Makarije je 2000. godine pristupio bratstvu drevne hercegovačke svetinje i više od dve i po decenije proveo u molitvi, poslušanju i tihom služenju Bogu, noseći sa verom dugo i teško životno iskušenje bolesti.
Protojerej Mihail Bregvadze tvrdi da je odluka povezana sa okolnostima smrti, dok majka pokojnice odbacuje njegove navode i traži da se ne iznose nepotvrđene tvrdnje o ovoj porodičnoj tragediji.
Gradimir Stanić ostavio je dubok trag u crkvenom izdavaštvu i saradnji sa najznačajnijim srpskim duhovnicima, a iza njega su ostala brojna izdanja posvećena veri, predanju i kulturnom nasleđu.
U svetinji kod Priboja mitropolit mileševski služio je Svetu zaupokojenu Liturgiju i monaško opelo, a potom besedio o tihom podvigu, smirenju i putu jedne sluškinje Božije koja je dane provodila daleko od zemaljske slave.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Najviše se patrijarhu Porfiriju poslednjih dana zamera što još nije čestitao Studentskoj listi, a to su uradili i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, ali i beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Episkop šabački besedio je o snazi zajedništva koje je povezalo žitelje 12 sela u izgradnji hrama Uspenja Presvete Bogorodice i poručio da njihovo delo treba da bude primer i današnjim generacijama.
Poglavar SPC govorio je o veri koja povezuje generacije i čuva duhovne korene naroda, upozorio na razdor i mržnju, a Bojanu Pajiću uručeno je visoko crkveno odlikovanje za doprinos srpskom kulturnom nasleđu.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o mestu crkve u životu naroda, iskušenjima kroz koja hrišćanin prolazi i primeru Svetih četrdeset mučenika sevastijskih.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.