Kada među ljudima ostanu povreda, ljutnja i ćutanje, poznati duhovnik savetuje da se ne odustaje od drugoga, već da se za njega učini ono što može doneti ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos.
Kada sa nekim više ne možemo da razgovaramo bez svađe, kada su pokušaji da ga ubedimo u nešto uzaludni, a povređenost nadjača želju za pomirenjem, lako je odustati od odnosa. Ipak, hrišćanski odgovor na takvu situaciju ne mora da bude prekid, osuda ili nova rasprava. Jednu jednostavnu pouku za takve trenutke ostavio je shiarhimandrit Zosima Sokur: kada ne možemo da dopremo do drugoga svojim rečima, možemo da se pomolimo za njega.
Šta kada razgovor više ne pomaže
U pravoslavnom životu molitva za drugoga nije samo molba da se njegova situacija promeni. Ona je i način da pred Bogom pomenemo čoveka sa kojim imamo težak odnos, čak i kada u sebi nemamo dovoljno snage ni za razgovor ni za pomirenje.
Shiarhimandrit Zosima Sokur posebno je govorio o molitvi za one prema kojima naše srce više nije otvoreno. Njegove reči podsećaju da se odnos prema drugome ne mora završiti tamo gde prestaje razgovor.
- Kada tvoje srce nije uz nekoga, moli se za njega. Ako ne možeš rečima uticati na nekoga, moli se za njega, i molitva može mnogo! I molitva će imati takav efekat na nekoga da neće ni znati kada će doći vreme za ispravljanje, pomirenje i dobar budući život. Kako se molimo, tako i primamo u našim zemaljskim životima - govorio je shiarhimandrit Zosima Sokur.
U ovoj pouci nema poziva da drugoga prisilimo da se promeni. Čovek može da razgovara, da objasni, da oprosti i da čeka, ali ne može da upravlja tuđim srcem. Zato shiarhimandrit Zosima upućuje na ono što svako može da učini: da se moli za čoveka sa kojim je u nesporazumu, za onoga ko ga je povredio ili za onoga kome više ne ume da priđe.
Takva molitva ne traži od nas da zaboravimo ono što se dogodilo. Ona može da prekine krug u kojem jedna povreda rađa novu povredu. Umesto da poslednju reč prepustimo ljutnji, možemo drugoga pomenuti pred Bogom i ostaviti mogućnost za ono što danas možda još ne možemo da zamislimo: ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos. Kada nestanu reči kojima bismo nešto promenili, ostaje pitanje šta ćemo učiniti sa onim što nosimo u srcu. Pouka shiarhimandrita Zosime ima jednostavan odgovor: pomoliti se za drugoga, čak i kada nam je to najteže.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
Savet ruskog svetitelja posebno dobija na težini onda kada molitve ne donose odgovor koji očekujemo, a pred čovekom ostane samo da sačuva poverenje u Boga i zahvalnost čak i usred iskušenja.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.