Kada među ljudima ostanu povreda, ljutnja i ćutanje, poznati duhovnik savetuje da se ne odustaje od drugoga, već da se za njega učini ono što može doneti ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos.
Kada sa nekim više ne možemo da razgovaramo bez svađe, kada su pokušaji da ga ubedimo u nešto uzaludni, a povređenost nadjača želju za pomirenjem, lako je odustati od odnosa. Ipak, hrišćanski odgovor na takvu situaciju ne mora da bude prekid, osuda ili nova rasprava. Jednu jednostavnu pouku za takve trenutke ostavio je shiarhimandrit Zosima Sokur: kada ne možemo da dopremo do drugoga svojim rečima, možemo da se pomolimo za njega.
Šta kada razgovor više ne pomaže
U pravoslavnom životu molitva za drugoga nije samo molba da se njegova situacija promeni. Ona je i način da pred Bogom pomenemo čoveka sa kojim imamo težak odnos, čak i kada u sebi nemamo dovoljno snage ni za razgovor ni za pomirenje.
Shiarhimandrit Zosima Sokur posebno je govorio o molitvi za one prema kojima naše srce više nije otvoreno. Njegove reči podsećaju da se odnos prema drugome ne mora završiti tamo gde prestaje razgovor.
- Kada tvoje srce nije uz nekoga, moli se za njega. Ako ne možeš rečima uticati na nekoga, moli se za njega, i molitva može mnogo! I molitva će imati takav efekat na nekoga da neće ni znati kada će doći vreme za ispravljanje, pomirenje i dobar budući život. Kako se molimo, tako i primamo u našim zemaljskim životima - govorio je shiarhimandrit Zosima Sokur.
U ovoj pouci nema poziva da drugoga prisilimo da se promeni. Čovek može da razgovara, da objasni, da oprosti i da čeka, ali ne može da upravlja tuđim srcem. Zato shiarhimandrit Zosima upućuje na ono što svako može da učini: da se moli za čoveka sa kojim je u nesporazumu, za onoga ko ga je povredio ili za onoga kome više ne ume da priđe.
Takva molitva ne traži od nas da zaboravimo ono što se dogodilo. Ona može da prekine krug u kojem jedna povreda rađa novu povredu. Umesto da poslednju reč prepustimo ljutnji, možemo drugoga pomenuti pred Bogom i ostaviti mogućnost za ono što danas možda još ne možemo da zamislimo: ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos. Kada nestanu reči kojima bismo nešto promenili, ostaje pitanje šta ćemo učiniti sa onim što nosimo u srcu. Pouka shiarhimandrita Zosime ima jednostavan odgovor: pomoliti se za drugoga, čak i kada nam je to najteže.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
Savet ruskog svetitelja posebno dobija na težini onda kada molitve ne donose odgovor koji očekujemo, a pred čovekom ostane samo da sačuva poverenje u Boga i zahvalnost čak i usred iskušenja.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Kada među ljudima ostanu povreda, ljutnja i ćutanje, poznati duhovnik savetuje da se ne odustaje od drugoga, već da se za njega učini ono što može doneti ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos.
Ne kuva se na šporetu, već se svaki plod puni četvrtinom jezgra oraha i peče u šećeru i cimetu. Iz rerne izlazi sočan, mirisan i gust zalogaj, a u tegli može da sačeka hladnije dane.
U besedi za petak 18. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako se u tim rečima otkriva istinita ljudska priroda Gospoda Isusa Hrista i zašto je, uprkos strahu od smrti, prihvatio put Golgote.
U besedi za petak 18. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako se u tim rečima otkriva istinita ljudska priroda Gospoda Isusa Hrista i zašto je, uprkos strahu od smrti, prihvatio put Golgote.
Razbojnik sa krsta i Hristov apostol našli su se na potpuno različitim stranama večnosti, a mitropolit objašnjava šta njihov primer govori o pokajanju, očajanju i našoj sklonosti da drugome prerano presudimo.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Nekada se kuvao bez mnogo komplikovanja, od namirnica koje su bile pri ruci, a upravo spoj povrća, začina i kremastog završetka daje mu poseban karakter.