Kada među ljudima ostanu povreda, ljutnja i ćutanje, poznati duhovnik savetuje da se ne odustaje od drugoga, već da se za njega učini ono što može doneti ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos.
Kada sa nekim više ne možemo da razgovaramo bez svađe, kada su pokušaji da ga ubedimo u nešto uzaludni, a povređenost nadjača želju za pomirenjem, lako je odustati od odnosa. Ipak, hrišćanski odgovor na takvu situaciju ne mora da bude prekid, osuda ili nova rasprava. Jednu jednostavnu pouku za takve trenutke ostavio je shiarhimandrit Zosima Sokur: kada ne možemo da dopremo do drugoga svojim rečima, možemo da se pomolimo za njega.
Šta kada razgovor više ne pomaže
U pravoslavnom životu molitva za drugoga nije samo molba da se njegova situacija promeni. Ona je i način da pred Bogom pomenemo čoveka sa kojim imamo težak odnos, čak i kada u sebi nemamo dovoljno snage ni za razgovor ni za pomirenje.
Shiarhimandrit Zosima Sokur posebno je govorio o molitvi za one prema kojima naše srce više nije otvoreno. Njegove reči podsećaju da se odnos prema drugome ne mora završiti tamo gde prestaje razgovor.
- Kada tvoje srce nije uz nekoga, moli se za njega. Ako ne možeš rečima uticati na nekoga, moli se za njega, i molitva može mnogo! I molitva će imati takav efekat na nekoga da neće ni znati kada će doći vreme za ispravljanje, pomirenje i dobar budući život. Kako se molimo, tako i primamo u našim zemaljskim životima - govorio je shiarhimandrit Zosima Sokur.
U ovoj pouci nema poziva da drugoga prisilimo da se promeni. Čovek može da razgovara, da objasni, da oprosti i da čeka, ali ne može da upravlja tuđim srcem. Zato shiarhimandrit Zosima upućuje na ono što svako može da učini: da se moli za čoveka sa kojim je u nesporazumu, za onoga ko ga je povredio ili za onoga kome više ne ume da priđe.
Takva molitva ne traži od nas da zaboravimo ono što se dogodilo. Ona može da prekine krug u kojem jedna povreda rađa novu povredu. Umesto da poslednju reč prepustimo ljutnji, možemo drugoga pomenuti pred Bogom i ostaviti mogućnost za ono što danas možda još ne možemo da zamislimo: ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos. Kada nestanu reči kojima bismo nešto promenili, ostaje pitanje šta ćemo učiniti sa onim što nosimo u srcu. Pouka shiarhimandrita Zosime ima jednostavan odgovor: pomoliti se za drugoga, čak i kada nam je to najteže.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
Savet ruskog svetitelja posebno dobija na težini onda kada molitve ne donose odgovor koji očekujemo, a pred čovekom ostane samo da sačuva poverenje u Boga i zahvalnost čak i usred iskušenja.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Useljenje u novi životni prostor u kojem su ostale ikone prethodnih vlasnika može da otvori brojna pitanja, posebno ako se zna da su u njemu ranije živeli ljudi lošeg morala.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.
Useljenje u novi životni prostor u kojem su ostale ikone prethodnih vlasnika može da otvori brojna pitanja, posebno ako se zna da su u njemu ranije živeli ljudi lošeg morala.
U besedi za četvrtak 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristovo svedočanstvo o zajedničkom bogatstvu Oca i Sina i podseća da Božji darovi prevazilaze sve što ljudski um može da zamisli.