Tokom proslave u zadužbini Nemanjića, mitropolit žički Justin služio je svetu arhijerejsku liturgiju. Ovaj svečani trenutak u sebi nosi poruku o duhovnoj povezanosti i značaju zajedništva među ljudima, ističući važnost vere u svakodnevnom životu.
Manastir Studenica, svetionik duhovnosti i istorije, ponovo je postao mesto sabranja i molitve na dan kada Crkva proslavlja Prepodobnog Simona Monaha, sina svetog Simeona Mirotočivog, koji se zavetovao Bogu i zamonašio. Njegovo ime, duboko urezano u zidove ovog manastira, bilo je povod okupljanja vernog naroda iz svih krajeva. U srcu ovog svetilišta, pod svodovima oslikanim vekovnim freskama i uz miris tamjana, mitropolit žički Justin služio je svetu arhijerejsku liturgiju.
Foto: SPC/Eparhija žička
Sveta liturgija u Manastiru Studenica
Praznik Prepodobnog Simona Monaha je poseban trenutak za sve one koji su ikada imali radost da ga proslave u Studenici, osetivši prisustvo svetitelja Nemanjićke loze. Ove godine, blagodatno sabranje bilo je prožeto dubokom duhovnom atmosferom. Noćno bdenije, molitvena tišina, skladno pojanje monaha i sveštenstva i miomirisne mošti svetitelja učinili su da svi prisutni osete dodir večnosti.
Učestvovali su i brojni monasi i monahinje iz okolnih manastira, kao i mnogi vernici, među kojima je bilo i onih koji su sa sobom doneli lične molitve, predajući ih svetiteljima na ovom svetom mestu.
Foto: SPC/Eparhija žička
Svetoj liturgiji prisustvovale su i delegacije Vojske Srbije i Policije
U svojoj nadahnutoj besedi, arhimandrit Damjan pozvao je prisutne da slede put Prepodobnog Simona, podsećajući na važnost molitve i duhovnog rasta. Bogosluženju su prisustvovale i delegacije Vojske Srbije i Policije, čime je pokazana neraskidiva veza između vere, naroda i onih koji štite našu domovinu.
Međutim, pored molitve, svetosti i sabranja, ovaj dan ostaće upamćen po jednom izuzetnom trenutku, zabeleženom objektivom monaha Vikentija iz Studenice. Na jednoj fotografiji, on je uspeo da uhvati nešto više od prizora, nešto uzvišeno i simbolično – tri svete službe, tri poziva koja su najsvetlija u Božjim očima.
Prva služba su monahinje, duhovni stubovi manastira, koje danonoćno bdiju u molitvi, pale kandila i mole za milost nad celim svetom. Njihova tiha, ali moćna prisutnost je srce manastirskog života, jer njihove molitve neprestano uzdižu čitavu zajednicu.
Foto: SPC/Eparhija žička
Vladika žički Justin
Druga služba ondnosi se na trudnice, koje nose novi život, onako kako je vladika Nikolaj Velimirović govorio: "Biće najsličnije Bogu." U njihovim telima raste čudo Božje stvaralačke sile, i one su simbol nade i budućnosti, majke i zaštitnice novog pokolenja.
Treća služba, prikazana na fotografiji, pripada vojnicima, onima koji su izabrali da brane svoju zemlju, spremni da daju svoj život za bližnje, što je vrhunac hrišćanskog zaloga ljubavi prema drugom.
Ova jedna fotografija, iako na prvi pogled obična, sadrži u sebi duboku duhovnu poruku – o veri, o životu, o žrtvi. U jednoj slici monah Vikentije je uspeo da zabeleži sav smisao ljudskog postojanja i Božje promisli koje se neprestano ispunjavaju u životu svakoga od nas.
Smešten u mirnoj klisuri iznad reke Moravice, manastir posvećen Svetim arhangelima Mihailu i Gavrilu prkosi vremenu, čuvajući freske, stare ikone, legende o Svetom Savi i svedočanstva o hrabrim borcima koji su ustali protiv osvajača.
Način na koji živimo je naš izbor, a Bog samo želi da se slede njegove zapovesti, koje su na dobrobit svih. Neposlušnost, s druge strane, može dovesti i do tragičnih posledica.
Naučnici su otkrili izuzetno retku biljku iz pećine severno od Jerusalima, staru ceo milenijum. Iako još nije donela ni cvet ni plod, njena lekovita svojstva već otkrivaju neprocenjivo blago drevnih vremena i Božijeg promisla.
Na dan kada se Nebo i Zemlja sjedinjuju u molitvi, arhiepiskop i mitropolit mileševski Atanasije služio je arhijerejsku liturgiju u ovoj svetinji pored Brodareva.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Bratstvo ove nemanjićke svetinje tvrdi da mitropolit žički pokušava da komercijalizuje manastir, dok mitropolit Justin ističe da postupa u skladu sa crkvenim pravilima. Vernici sa zabrinutošću prate razvoj situacije.
Od Nemanjića i Svetog Save do legendi o skrivenom blagu i izvoru za koji se veruje da ima posebnu snagu, svetinja u dolini reke Studenice i dalje spaja proverenu istoriju i predanja koja ne prestaju da žive.
Istraživanja arheologa otkrivaju pečat, dodatne prostorije manastirskog kompleksa i predmete koji menjaju sve ono što se do sada znalo o ovoj svetinji.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.