Iako optužen bezdušno i mučen, Sveti Nektarije je verovao u Božju pravdu, a jedan događaj iz njegovog života govori o neizmernoj veri i snazi praštanja koje svetitelj nudi svim vernicima, bez obzira na nepravdu i zlo.
Život Svetog Nektarija Eginskog bio je ispunjen nepravednim optužbama, poniženjima i mučeništvom, ali i nepokolebljivom verom i milošću Božjom. Jedan od događaja iz njegovog života, koji i danas izaziva strahopoštovanje, svedoči o Božjoj sili i svetosti ovog velikog ugodnika Božjeg.
Arhimandrit Vasilije Kostić kazuje o trenutku kada je sudija, pod utiskom lažnih optužbi, došao u manastir kod Svetog Nektarija sa željom da ga ponizi.
Printscreen
Ikona Svetog Nektarija
- Uhvatio je sveca za bradu, prevrnuli su ceo manastir, dok je Sveti Nektarije ćutao. Na molbe igumanije da progovori i zaštiti ih, svetitelj je samo podigao ruku ka nebu i rekao: "Čekaj da On progovori" - kaže otac Vasilije.
Ta jednostavna, ali snažna rečenica pokazala je dubinu vere Svetog Nektarija u Božji sud, koji je brzo došao. Ruka sudije, koja je drsko povredila svetitelja, počela je da trne, a potom se potpuno osušila.
- Sudija je otišao kuć, a ta ruka kojom je uhvatio sveca za bradu, počela je najpre da trne, koči se I na kraj uda se suši- pripoveda arhimandrit Vasilije.
Sudijina žena, uplašena zbog strašne kazne, došla je kod Svetog Nektarija i molila ga da oprosti njenom mužu i pomoli se za njegovo isceljenje. Svetitelj, vođen hrišćanskom ljubavlju prema neprijateljima, pomolio se za sudiju.
- Svetitelj se molio za svog neprijatelja, ali nije isceljen. Nije ga Bog iscelio. Nije hteo, pa je tako ova priča ostala kao svedočanstvo - istakao je arhimandrit Vasilije Kostić.
Ovaj događaj je ostao duboko ukorenjen u duhovnoj tradiciji kao podsećanje na opasnosti osude, laži i nepoštovanja svetinje. Ruka koja se osušila postala je simbol kazne koja dolazi ne od svetitelja, već od samog Boga, kao odgovor na bezbožno ponašanje.
Sveti Nektarije je i u ovom slučaju pokazao veličinu svoje vere i ljubavi prema bližnjima, molivši se za onoga koji mu je učinio zlo. Ovaj primer podseća sve nas na snagu hrišćanskog praštanja i neizmernu pravdu Božju, koja dolazi u svoje vreme.
Danas, kada se vernici širom sveta mole Svetom Nektariju za pomoć i isceljenje, ova priča svedoči o svetiteljevoj dubokoj povezanosti s Bogom i njegovom nepokolebljivom poverenju u Njegovu volju. I dok se njegovo ime sa ljubavlju izgovara u molitvama, priče poput ove opominju i nadahnjuju, vodeći nas ka dubljoj veri i iskrenijem životu u Hristu.
Obraćanje Gospodu se praktikuje kroz četiri stepena, od telesne molitve do molitve bez reči, pri čemu svaki stepen zahteva dublje povezivanje uma i srca s Bogom.
Brojna su čuda, koja su se dogodila u manastiru Ostrog, a jedno od njih svojevremeno je prepričao monah Joil, dugogodišnji čuvar kivota Svetog Vasilija Ostroškog.
Priča o Nemici, preobraćenoj vernici, i njenoj povezanosti sa svetiteljem ponovo osvetljava čudotvornu moć Svetog Nektarija, podsećajući na snagu molitve i nesebične vere.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Crkveno predanje razlikuje ličnu molitvu za takve osobe od liturgijskog pominjanja, a ljubav prema njima ostaje poziv da se za njihovo dobro i spasenje ne prestaje moliti.
Pouka protojereja Valerijana Krečetova otkriva kako se duhovni život ne urušava naglo, već kroz male prekide koji deluju bezazleno, ali vremenom menjaju sve, i zašto je povratak moguć samo kroz upornost bez odlaganja.
Na praznik Trećeg obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, patrijarh srpski predvodio je svečanu arhijerejsku liturgiju i u besedi govorio o neprekidnoj molitvi, unutrašnjem miru i prisustvu Presvete Bogorodice u životu vernika.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.