U crkvi se nalaze brojni sveti predmeti, čija upotreba je nužna tokom određenih službi, a antimins je neizostavan pri služenju liturgije.
U hrišćanskoj crkvenoj tradiciji, antimins je jedinstven predmet koja ima ključnu ulogu u obavljanju bogosluženja. Kao laneno platno na kojem je prikazano polaganje Isusa Hrista u grob, antimins je neizostavni predmet u služenju liturgije i zamena za časnu trpezu.
Antimins kroz istoriju
Antimins (umesto stola) je četvorougaono platno, obično laneno, na kojem je predstavljeno polaganje Isusa Hrista u grob.
Oko umrlog Hrista su Presveta Bogorodica, žene mironosice, Josif Arimatejski i Nikodim, tajni Hristovi učenici. Na prvim, najstarijim antiminsima, bio je izobražen samo Časni krst. Antiminsi vode poreklo iz vremena gonjenja hrišćana, koji su liturgiju, i uopšte svoja bogosluženja, vršili u katakombama i na grobovima hrišćanskih mučenika.
printskrin youtube/wikipedia
Antimis
Sveštenik prima antimins od svoga episkopa, čiji potpis garantuje ne samo postojanje evharistijske zajednice, nego i zajedništva koje postoji između njega i sveštenika.
Osveštani antimins apsolutno je potreban za vršenje tajne evharistije, mada sveto predanje pominje vanredni slučaj mučenika Lukijana, antiohijskog sveštenika, koji, budući u tamnici, služi liturgiju na svojim grudima.
Kao platno koje se lako moglo ukloniti, antimins je služio kao zamena za časnu trpezu, i uklanjao se za vreme opasnosti zajedno sa evharistijskim darovima kako bi se sačuvali od obesvećenja. Shodno sedmom kanonu sedmog vaseljenskog sabora, arhijerej prilikom osvećenja antiminsa stavlja u njega delić moštiju.
Antiminsi se osvećuju pre ili u toku liturgije, po činu izloženom u arhijerejskom činovniku i ostaju na časnoj trpezi sedam dana, s tim što se na njima služi svaki dan liturgija.
U natpisu koji se nalazi na donjem delu antiminsa, spominje se hram u kojem je antimins osvećen, datum osvećenja, ime arhijereja koji ga je osvetio, a takođe i naziv hrama kome se antimins daje.
Duga tradicija upotrebe antimatisa ukazuje na njegovu važnost u bogosluženju, a ujedno je i simbol vere koji ne bledi kroz vreme.
Otvara se za vreme svete liturgije radi preobraćanja hleba i vina u telo i krv Gospodnju.
Obraćanje Bogu vršimo putem molitva, a usredsređujući se na reči i komunikaciju sa Svevišnjim u našim srcima stvaramo osećaj mira i neizmerne zahvalnosti.
Ova molitva je poziv na smirenje i pokajanje, kroz koje se predajemo Bogu i tražimo oprost, milost i snagu da nastavimo svojim putem sa čistim srcem i dušom.
Blaženopočivši poglavar SPC je govotio o značaju učešća u liturgiji i Svetoj tajni pričešća, kao jedinstvenom aspektu pravoslavlja koji nije prisutan u drugim religijama, te da vernik nema izgovor za izbegavanje crkvenog života.
Svakodnevne situacije u toku dana nas mogu navesti na "gunđanje" međutim, kada prođe izvesni period shvatamo da smo u pojedinim trenucima ipak moli da odreagujemo drugačije.
Na dan kada je suočen sa pretnjom stradanja u vreloj vodi, Sveti Patrikije ostaje nepokolebljiv u veri, a zajedno sa svojim saborcima završava život kao mučenik, ne odričući se Hrista.
Prema rečima moskovskog mitropolita iz 19. veka, čovek pred putirom ne stoji kao pred simbolom, već pred ognjem koji preobražava greh, leči unutrašnje rane i otvara perspektivu večnog života.
Arhijerejska liturgija, litija oko crkve Svete Trojice i molitveno jedinstvo monaštva, sveštenstva i vernog naroda obeležili su hramovnu slavu Donjeg Ostroga, uz poruku o prisustvu i delovanju Svetog Duha u Crkvi.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Prema rečima moskovskog mitropolita iz 19. veka, čovek pred putirom ne stoji kao pred simbolom, već pred ognjem koji preobražava greh, leči unutrašnje rane i otvara perspektivu večnog života.
U besedi za nedelju 7. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički opisuje delovanje Duha istine kao unutrašnje svedočenje koje ne objašnjava samo veru, već je čini živom, prisutnom i lično doživljenom.
Kada se reči izgovaraju mehanički i bez unutrašnje pažnje, pouka starca Ilije Optinskog otkriva kako jedan jednostavan duhovni početak može da promeni smisao molitve i odnos čoveka prema svakodnevici.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
U besedi za nedelju 7. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički opisuje delovanje Duha istine kao unutrašnje svedočenje koje ne objašnjava samo veru, već je čini živom, prisutnom i lično doživljenom.
Od rada i baštovanstva do venčanja i odlaska na groblje - jeromonah Visokopetrovskog manastira u Moskvi razjašnjava šta Crkva zaista uči o Duhovima, a šta potiče iz narodnih zabluda i sujeverja.