Treće veče programa „Sećanje na Vladiku Atanasiju“ u Trebinju bilo je posvećeno njegovom bogoslovlju, ljubavi prema Rusiji i proročkom duhu.
Treće, završno, veče programa „Sećanje na Vladiku Atanasija“ održano je sinoć u pozorišnoj sali Kulturnog centra u Trebinju.
Sa sinoćnjim učesnicima, mitropolitom tverskim i kašinskim - Amvrosijem, episkopom buenosajreskim i južno-centralnoameričkim - Kirilom i jeromonahom Ignjatijem Šestakovim, razgovor na temu „Hleb bogoslovlja“ vodio je protojerej Ostoja Knežević, koji je najpre pozdravio prisutne arhijereje, monaštvo i sabrani narod, a zatim, opisujući vladikin trud oko izučavanja ruskog jezika, oslikao njegovu ljubav prema Rusiji i ruskom bogoslovlju.
O vladici Atanasiju najpre je govorio mitropolit Amvrosije, prisetivši se prvog susreta, iznenađenja spoljašnjim vidom i još većeg iznenađenja dubinom i širinom poznavanja bogoslovske misli, za koju su i studenti bogoslovlja trebali pripremu da bi sa razumevanjem saslušali predavanje.
Opisivanje svog doživljaja vladike Atanasija, vladika Kirilo otpočeo je prikazom detinje duše vladike Atanasija, što se ogleda i u načinu na koji se vladika suočio sa saznanjem šta su Rusi, koji su ga sretali na bogosluženju, najviše želeli saznati o njemu.
Sećajući se na razgovore sa Vladikom Atanasijem, otac Ignjatije iskoristio je priliku da naglasi da je vladika bio prvi koji je među Ruse doneo Jevanđelje srpskog stradanja, kroz koje je prosejavao proročki duh, što je kod onih koji su ga upoznali izrodilo lik starca, proroka i svetitelja.
Na kraju ovogodišnjeg programa, rečima zahvalnosti, obratio se domaćin mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski gospodin Dimitrije, a poslednji ton, kao i na početku svake večeri, bio je zvuk reči Vladike Atanasija, koje je video-sadržajem oživio jeromonah Teofil, nastojatelj manastira Duži.
Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska organizuje niz događaja u znak sećanja na umirovljenog episkopa, a centralni pomen biće služen 23. februara uz prisustvo istaknutih duhovnika i intelektualaca.
Njegov duhovni preporod počinje u britanskoj prestonici Londonu, gde je, kao mlad student, otkrio pravoslavlje. Međutim, ono što mu je promenilo život nije bila samo religija već i duboka duhovna povezanost koju je osetio kada je prvi put kročio na tlo Svete gore.
Na II vaseljenskom saboru, upravo je ovaj svetac kao svog naslednika postavio Grigorija Bogoslova na carigradskom patrijarškom prestolu, zađakonio je Vasilija Velikog i krstio Jovana Zlatousta.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.