Od Palama kod Sarajeva do manastira Novi Kalenić u Australiji – put svetosti i predanosti koji je ostavio neizbrisiv trag u srcima vernika i zajednice.
Sa dubokom verom u Boga i predanošću Crkvi, monah Simeon (Ilija) Veselinović okončao je svoj zemaljski život, upokojio se u miru i molitvi, ostavivši neizbrisiv trag u srcima svih koji su ga poznavali.
Njegov život bio je život služenja, podviga i ljubavi prema bližnjima.
Dolazak u Australiju i posvećenost crkvi
Rođen 2. avgusta 1938. godine na Palama kod Sarajeva, na krštenju je dobio ime Ilija Veselinović. Svoj put nastavio je daleko od zavičaja, doselivši se u Sidnej u septembru 1969. godine. Ubrzo po dolasku postao je član Crkvene opštine Sveti Georgije u Kabramati, gde je svojom predanošću i trudom zaslužio ugled i poštovanje.
Metropolitanate of Australia and New Zealand SOC
Monah Simeon
Služenje narodu i angažman u organizacijama
Pored crkvenog života, aktivno je učestvovao i u nacionalnim organizacijama – bio je član Srpske narodne odbrane, gde su njegovi sinovi dugo učestvovali u kulturnim aktivnostima, a obavljao je i značajne dužnosti kao predsednik Organizacije srpskih četnika Ravne Gore i dugogodišnji blagajnik Eparhije.
Kao ponosni otac dvojice sinova, Srđana i Đorđa, koji su Božijom milošću obojica sveštenici Srpske pravoslavne crkve, monah Simeon je životom pokazivao vernost i ljubav prema svojoj porodici i narodu.
Monaški život i duhovni podvig
Nakon dugogodišnjeg služenja u crkvenim i nacionalnim poslovima, povukao se kako bi se pripremio za poslednju i najvažniju duhovnu borbu. Stanovao je i podvizavao se u manastiru Sveti Sava – Novi Kalenić, gde ga je mitropolit Siluan zamonašio, prvo u rasofornog monaha, a potom u malu šimu, dajući mu monaško ime Simeon. Tamo je nastavio svoj podvig pokajanja i molitve, kako za sebe, tako i za ceo srpski pravoslavni rod.
Sledeći jevanđeljsku vrlinu ljubavi prema bližnjima, sve vreme je gledao da pomogne potrebitima, bilo blizu, bilo daleko. Imao je blagoslov da obiđe Svetu zemlju kao hadžija, upotpunjujući svoj duhovni život.
Monaškim življenjem i podvigom okončao je svoj životni put u predanosti Bogu i Crkvi, ostavivši za sobom primer istinske smirenosti, vere i ljubavi.
Zavetna slava u manastiru Svetog apostola Marka okuplja rasejane Srbe u molitvi i sećanju, čuvajući večnu vezu sa domovinom kroz monaške živote i svetiteljske vrednosti.
Vernici iz Sidneja, Njukastla i Pits Ridža okupili su se uz svetu Liturgiju i horsko pojanje, pokazujući da pravoslavna vera i tradicija ne poznaju granice.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Francuska časna sestra povređena na Brdu Sion, reagovale vlasti i međunarodne institucije; upozorenja na rastuću netrpeljivost i nove tenzije u Jerusalimu dodatno pojačavaju zabrinutost javnosti.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
U crkvi Pokrova Presvete Bogorodice služena zaupokojena liturgija, a poruka njegovog sina Nemanje Krivokapića podsetila okupljene da zajedništvo u veri nadilazi granice života i smrti.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Uz praznične liturgije, osvećene grančice i reči vladike Siluana, pravoslavni vernici iz dijaspore sabrali su se u hramovima širom Melburna – slaveći Gospoda i oproštajući se od prote Petra Damnjanovića, čija služba ostaje duboko urezana u srca vernog naroda.
Vernici su se sabrali u prvoj srpskoj školi u dijaspori, gde je nova direktorka uvedena u dužnost molitvom, a zajednica još jednom pokazala kako se identitet čuva znanjem, verom i zajedništvom.
Protojerej-stavrofor Nedeljko Milanović, koji je kao mladi jerej trpeo pritiske komunističkog režima, najveći deo svoje službe proveo je u rasejanju, da bi se pred kraj života vratio u Srbiju i tu završio svoj zemaljski put.
Mitropolit Siluan predvodio svečano sabranje, osvećen je impozantni mozaik prvog srpskog arhiepiskopa, a 45. omladinski festival spojio je duhovnost, tradiciju i srpsku zajednicu u Australiji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
U crkvi Pokrova Presvete Bogorodice služena zaupokojena liturgija, a poruka njegovog sina Nemanje Krivokapića podsetila okupljene da zajedništvo u veri nadilazi granice života i smrti.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za četvrtak 3. sedmice po Vaskrsu otvara se pitanje koje ne nudi utehu, već suočavanje sa silama koje nadilaze ljudsku prirodu.