Novoosvećeni hram Svetih Kirila i Metodija postao je simbol zajedništva i duhovnog mosta između naroda, dok patrijarhove reči podsećaju da ljubav nadilazi sve granice.
U Mariboru, slovenačkom gradu u kojem se vekovima susreću različite kulture i jezici, proteklog vikenda dogodio se istorijski trenutak za pravoslavne vernike: osvećen je hram Svetih braće Kirila i Metodija. U temelje ovog svetog zdanja ugrađena je ne samo cigla i kamen, već i nada, molitva i identitet pravoslavnog naroda koji je decenijama živeo u rasijanju, čuvajući veru kao tiho ognjište.
Foto: SPC
Uz patrijarha sasluživali su vladike Metodije, Ilarion, Arsenije, Jovan, Sergije i Kirilo,
Čin velikog osvećenja izvršio je patrijarh srpski Porfirije, a potom je uz sasluženje više vladika usledila sveta liturgija pred stotinama vernika, čineći da novoosvećeni dom Božji zasija kao duhovni most između Srbije i Slovenije. U zajedništvu molitve i pesme, zajedno sa patrijarhom sasluživali su vladike Metodije, Ilarion, Arsenije, Jovan, Sergije i Kirilo, sabirajući sveštenstvo i narod oko Hristovog prestola.
Dom Božji i dom susreta
Patrijarh Porfirije obratio se sabranima nadahnutom besedom, govoreći o hramu kao mestu susreta – sa Bogom, ali i sa svakim čovekom. Njegove reči, jednostavne i očinske, probudile su u vernicima osećaj da su svi deo jedne duhovne porodice.
– Osvetismo dom u kojem se učimo veri i reči Hristovoj, učeći da reč Hristova bude početak i kraj, temelj i izvor našeg života. U ovom hramu učimo se zapovestima Božjim i odlučujemo da zapovesti Božje oblikuju naš život – rekao je patrijarh, dodajući da je smisao života u ljubavi, jer nas je Bog stvorio da budemo braća.
Foto: SPC
Prva liturgija u novoosvećenom hramu Svetih Kirila i Metodija u Mariboru
Pod svodovima novog hrama, Maribor je disao tišinom molitve. Sve je odavalo osećaj da je ovo mesto u kojem će pravoslavni narod ubuduće sabirati snagu vere, ljubavi i zajedništva.
"Ljubav nema neprijatelje"
U središtu patrijarhove besede bila je poruka o ljubavi – onoj hrišćanskoj, istinskoj, koja ne poznaje granice, poreklo ni neprijateljstvo.
– Ljubav, na koju smo pozvani, nema neprijatelje! Čak i kad postoje neki koji nam se suprotstavljaju, mi ih volimo, jer volimo Hrista i znamo da nas On voli – poručio je patrijarh Porfirije, a njegove reči su odzvanjale tiho, ali snažno.
U vremenu kada su razlike često uzrok razdora, patrijarhova poruka bila je poziv na nadilaženje ljudskih granica i podsećanje da vera u Hrista ne razdvaja, već sjedinjuje sve koji veruju u ljubav kao večni zakon Božji.
Foto: SPC
Osvećenje hrama Svetih Kirila i Metodija u Mariboru
Vera koja pomera granice
Govoreći o čudu vere žene Hananejke, patrijarh je istakao da Hristos ne gleda spoljašnje razlike, nego dubinu srca i čistotu duše.
– Kada Mu pristupa žena Hananejka, Gospod postupa onako kako bi mnogi od nas postupili, – odbija je. Ali ona ne odustaje. Njena vera postaje molitva, molitva postaje podvig, a podvig rađa blagodat. U susretu vere i Božje ljubavi događa se čudo. To je vera koja pomera granice, vera koja otvara srce Bogu – kazao je patrijarh.
U tom tumačenju Jevanđelja mnogi su prepoznali sopstvenu svakodnevnu borbu, u kojoj vera traži strpljenje, a molitva postaje snaga koja preobražava i ono što izgleda nemoguće.
Na kraju liturgije, patrijarh Porfirije podsetio je vernike da hram nije samo arhitektonsko zdanje, već duhovno središte života Crkve – mesto gde se zemlja i nebo dodiruju.
– Hram je Carstvo nebesko među nama. Učestvujući u liturgiji, sjedinjujemo se sa Gospodom i osposobljavamo da On živi u nama, da Njegova reč i zakon budu ono čime mislimo, govorimo i postupamo – zaključio je patrijarh.
Novoosvećeni hram Svetih Kirila i Metodija u Mariboru tako je postao više od crkve – simbol nade i zajedništva, most između slovenskih naroda i nebeskog carstva. Tog dana, pod ikonostasom koji blista novim zlatom, Maribor je postao grad molitve, grad u kojem je nebo bilo malo bliže zemlji.
Zavetna slava u manastiru Svetog apostola Marka okuplja rasejane Srbe u molitvi i sećanju, čuvajući večnu vezu sa domovinom kroz monaške živote i svetiteljske vrednosti.
Predstojatelj Srpske pravoslavne crkve istakao je da Srbi vekovima nose pečat Hristov i da identitet čuvaju tamo gde grade hramove, poručivši da različitosti nisu povod za razdvajanje, već darovi koji vode ka zajedništvu.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o mestu crkve u životu naroda, iskušenjima kroz koja hrišćanin prolazi i primeru Svetih četrdeset mučenika sevastijskih.
Patrijarh srpski razgovarao je sa predsednikom slovenačke vlade o položaju Crkve, slobodi veroispovesti i odnosima države i verskih zajednica, na dan kada je obeleženo 90 godina od osnivanja crkve Svetih Kirila i Metodija.
U gradu u kojem pravoslavni život traje vekovima, svečani doček poglavara Srpske pravoslavne crkve bio je povod da se otvori i pitanje izgradnje novog bogoslužbenog prostora za sve brojniju zajednicu.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.